Zabava

​Panamski papiri: Advokatska firma koja radi sa oligarsima, peračima novca i diktatorima

Ilustracije: Ole Tillmann

Jedna od svrha takozvane „fiktivne firme“ (shell company) je da se ne otkrije vlasničko poreklo novca uloženog u nju. Recimo, na primer, da ste diktator koji želi da finansira terorističke akcije, primi mito ili pokrade bogatstvo svoje zemlje. Fiktivna firma je lažni entitet koji vam omogućuje da držite i prebacujete gotovinu pod korporativnim imenom a da međunarodne organi reda i zakona ili poreske vlasti ne znaju da je ona vaša. Jednom kad je novac maskiran kao sredstvo tog preduzeća koje obično otvara advokat od poverenje ili bliski prijatelj u ofšor poreskom raju kako bi se dodatno prikrilo njegovo pravo vlasništvo — možete da ga trošite ili koristite u nove sumnjive svrhe. To je suština definicije pranja para — uzmete prljav novac i pretvorite ga u čist — a fiktivne firme su one koje vam to omogućuju. One su „vozila za beg pljačkaša banaka„, kako kaže bivši istražitelj Carine Sjedinjenih Država Kit Prejdžer.

Ponekad se, međutim, međunarodni istražitelji nađu u poziciji da slede tokove novca. Uzmite, na primer, Ramija Maklufa, najbogatijeg i najmoćnijeg biznismena u Siriji. Makluf se naširoko smatra „kesadžijom“ — osobom koja sakuplja nelegalno stečeni plen i upravlja njime — predsednika Bašara al Asada, koji je u poslednje tri godine izazvao smrt više od 200.000 svojih sugrađana u građanskom ratu u svojoj zemlji.

Pored Asada, malo je omraženijih ljudi u Siriji od Maklufa. On je predsednikov rođak i brat šefa sirijske obaveštajne službe. Uz pomoć tih veza, Makluf je izgradio poslovnu mrežu koja obuhvata sve, od telekomunikacija do energetike i bankarstva, a pre nego što je napunio 40 godina, nakupio je toliko bogatstva da se ono procenjuje na milijarde. Kad se početkom 2011. godine podigao ustanak protiv režima, demonstranti su spalili ogranak njegove kompanije za mobilnu telefoniju skandirajući: „Maklufe, lopove!“

Britanski časopis New Statesmenje 2006. godine napisao da „nijedna strana kompanija ne može da posluje u Siriji bez Maklufovog odobrenja i učešća“, a tajna depeša iz 2008. godine poslata iz američke ambasade u Damasku koju je objavio Vikiliks opisala ga je kao „oličenje korupcije u Siriji“. Iste godine, Ministarstvo finansija Sjedinjenih Država zabranilo je američkim kompanijama da posluju sa Maklufom, objasnivši da je on „komercijalnu imperiju stekao eksploatišući veze sa pripadnicima sirijskog režima“ i „koristio zvaničnike sirijske obaveštajne službe da zastraši poslovne rivale“.

Kad je 2011. godine otpočeo građanski rat u Siriji, a državne snage bezbednosti krenule sa likvidacijom Asadovih protivnika, Sjedinjene Države i Evropska unija stavile su Maklufa na spisak saučesnika režima čija međunarodna sredstva treba otkriti i zapleniti, zato što se, kako je definisalo Ministarstvo finansija, obogatio podmićivanjem i „potpomaganjem javne korupcije zvaničnika sirijskog režima“.

Pročitajte i: „VICE u KRIK-u: dan sa novinarima koji otkrivaju afere“

Da je Makluf pljačkaš banaka, njegova kola za beg bila bi kompanija po imenu „Dreks tehnologije SA“. Ministarstvo finansija je u julu 2012. godine identifikovalo „Dreks“ — lažni entitet sa adresom na Britanskim Devičanskim ostrvima — kao korporativno sredstvo koje Makluf tajno kontroliše i koristi da „umnožava i rukovodi svojim međunarodnim finansijskim rezervama.“ Drugim rečima, zamislimo da je Makluf ubrao nekoliko milion dolara iz tajnog poslovnog sporazuma sa korumpiranim sirijskim zvaničnikom. On to ne bi stavio na bankovni račun sa kojim može biti doveden u vezu; umesto toga, odlio bi ga preko „Dreksa“ kako novac ne bi mogao da se poveže sa njim.

Krajem oktobra došao sam do nekoliko dokumenata o „Dreksu“ u poslovnim registrima Britanskih Devičanskih ostrva. Dokumenti otkrivaju vrlo malo — u njima se, na primer, nigde ne pominje Maklufovo ime. Samo zato što je građanski rat u Siriji doveo do međunarodne istrage sa ciljem otkrivanja i zamrzavanje Maklufovih i sredstava drugih Asadovih režimskih bandita, Ministarstvo finansija Sjedinjenih Država otkrilo je da on kontroliše kompaniju i da je njen vlasnik, opunomoćenik i deoničar. Ali kad je Ministarstvo finansija to uradilo već je bilo kasno, jer je „Dreks“ već nestao iz registra korporacija Britanskih Devičanskih Ostrva. Drugim rečima, „Dreks tehnologije SA“ bilo je samo sredstvo za skrivanje Maklufovih sumnjivih finansijskih aktivnosti, a pre nego što je ono otkriveno, Makluf je imao sasvim dovoljno vremena da premesti svoje transakcije i sredstva pod neku drugu ofšor nadležnost.

„Širom zemaljske kugle, postoji ogroman broj konkurentskih firmi, a mnoge od njih registruju fiktivne kompanije koje su jednako sumnjive kao ‘Dreks’.“



Ali ko omogućava postojanje ovih fiktivnih entiteta? Da bi poslovale, fiktivnim firmama kao što je „Dreks“ neophodan je agent za registraciju, ponekad advokat, koji podnosi tražene papire za osnivanje firme i čije kancelarije obično služe kao adresa dotične fiktivne firme. Ovaj proces stvara dodatni sloj između fiktivne firme i njenog vlasnika, naročito ako je lažna kompanija osnovana u poreskom raju gde se informacije o vlasništvu čuvaju iza neprobojnog zida zakona i propisa. U Maklufovom slučaju i, otkrio sam, u slučaju raznih drugih pokvarenih biznismena i međunarodnih gangstera — organizacija koja je pomogla da se osnuje njegova fiktivna firma i zaštiti od pažnje internacionalne javnosti bila je advokatska kancelarija po imenu „Mosak Fonseka“, koja je poslužila kao „Dreksov“ agent za registraciju između 4. jula 2000. pa do kraja 2011. godine.

U Panami su je osnovali 1977. godine nemački državljanin Jirgen Mosak i Panamac po imenu Ramon Fonseka, potpredsednik vladajuće stranke u toj zemlji; kasnije je ona dobila i trećeg direktora, švajcarskog advokata Krištofa Colingera. Ova advokatska filma je od sedamdesetih proširila svoje aktivnosti i sada radi sa ograncima u 44 zemlje, uključujući Bahame, Kipar, Hong Kong, Švajcarsku, Brazil, Džerzi, Luksemburg, Britanska Devičanska Ostrva i — ono što možda najviše zabrinjava — Sjedinjene Države, konkretno države Vajoming, Floridu i Nevadu.

„Mosak Fonseka“, naravno, nije jedina koja osniva fiktivne firme za najveće lupeže i utajivače poreza na svetu. Širom zemaljske kugle postoji ogroman broj konkurentskih firmi, a mnoge od njih registruju fiktivne firme koje su jednako sumnjive kao „Dreks“. Dokaz za ovo je slučaj Viktora Bouta, koji je devedesetih prodavao oružje Talibanima preko fiktivne firme registrovane u Delaveru. Skorije, čovek po imenu Kalid Kvazani je 2010. godine priznao da je uz pomoć kompanije po imenu Trumanovi korišćeni auto delovi“ u Kanzas Sitiju, u Mizuriju, prebacivao novac Al Kaidi.

Sporadični medijski izveštaji i međunarodne istrage ukazale su na „Mosak Fonseku“ kao jednog od najdalekosežnijeg stvaraoca fiktivnih firmi na svetu, ali je, makar do sada, ova firma koristila širok dijapazon pravnih i računovodstvenih trikova koji su njoj i njenim klijentima omogućili da uglavnom ostanu neprimećeni.

(Kompanija negira ovu tvrdnju i u mejlu izjavljuje da „ne postoji sudski ili vladin spis koji je ikada identifikovao ‘Mosak Fonseku’ kao tvorca ‘fiktivnih’ firmi. Bilo šta što povezuje našu grupu sa ‘kriminalnim aktivnostima’ je neosnovano, budući da nismo obavešteni o postajanju bilo kakvog aktivnog pravnog postupka… do sada.“)

Ali mojih godinu dana istraživanja pokazalo je da „Mosak Fonseka“ — kog je Ekonomist opisao kao izuzetno „ćutljivog“ lidera industrije ofšor finansija — služio kao agent za registraciju lažnih kompanija povezanih sa raznoraznim ozloglašenim gangsterima i lopovima među koje, pored Maklufa, spadaju saradnici Moamera Gadafija i Roberta Mugabea, kao i izraelski milijarder koji je poharao jednu od najsiromašnijih afričkih zemalja, poslovni oligarh po imenu Lazaro Baez, koji je, prema američkim sudskim spisima i izveštajima federalnog tužioca iz Argentine, navodno oprao na desetine miliona dolara kroz mrežu lažnih kompanija, od kojih je registraciju nekih u Las Vegasu pomogao upravo „Mosak Fonseka“.

Dokumenti i intervjui koje sam vodio takođe pokazuju da „Mosak Fonseka“ rado pomaže klijentima da osnuju takozvane shelf kompanije — koje su nešto nalik starom vinu kad se pere novac, omražene u krugovima ograna reda i zakona a obožavane među lupežima zato što su „ostarele“ godinama pre nego što se preprodaju, tako da izgledaju kao da su ustoličene korporacije sa solidnim istorijatom — uključujući u Las Vegasu. Jedan međunarodni rukovodilac sredstvima koji je razgovarao sa „Mosak Fonsekom“ o poslovanju sa njima poverio mi se da mu je firma ponudila 50-godišnju shelf kompaniju za 100.000 dolara.

Ako su fiktivne firme vozilo za beg pljačkaša banaka, onda je „Mosak Fonseka“ verovatno najsumnjiviji diler automobilima na svetu.

U martu prošle godine leteo sam u Panama Siti, gde je smešteno sedište „Mosak Fonseke“. Viktor, lokalni novinar, vozikao me je po gradu, pored raskošnih terena za golf i vila u staroj Kanal Zoni pod američkom upravom, pored oronulih stambenih zgrada u siromašnom kvartu El Koriljo, i kroz poslovnu zonu oivičenu neboderima u samom centru grada. U vreme moje posete, Panama se pripremala za opšte izbore, a izborni plakati krasili su svaku banderu i izbeljeni zid. Dok smo se vozili, Viktor mi je komentarisao sve što vidimo. „Onaj lik je smrad“, rekao mi je pokazujući na bilbord sa kandidatom za narodnu skupštinu koji je, tvrdio je on, povezan sa lokalnom trgovinom droge. „Dobro, svi su smradovi. Ali ovaj je pravi smrad.“

Panamom vladaju smradovi već više od veka. Administracija Teodora Ruzvelta je 1903. godine stvorila zemlju nakon što je prisilila Kolumbiju da joj ustupi ono što je do tada bila samo pokrajina Panama. Ruzvelt je nastupao u ime raznih bankarskih grupa, među njima Dž. P. Morgan i kompanije, koja je proglašena zvaničnim „fiskalnim predstavnikom“ zemlje zaduženim za baratanje sa 10 miliona dolara pomoći koje su Sjedinjene Države poslale novoj državi.

Američke banke pomogle su da se Panama pretvori u finansijski centar, a zemlja se sedamdesetih pretvorila u poreski raj za pranje novca, nakon što je vlada usvojila neka od najstrožih propisa o tajnosti finansija na svetu. To je verovatno i osokolilo „Mosak Fonseku“ da se osnuje ovde 1977. godine. Propisi o tajnosti finansija nisu samo garantovali stranim investitorima poverljivost — oni su kriminalizovali odavanje bilo kakvih bankarskih informacija o klijentima ukoliko banke za to nisu dobile sudski nalog u slučajevima koji su podrazumevali terorizam, trgovinu droge ili neko drugo ozbiljno krivično delo (utaja poreza posebno je izdvojena iz te kategorije). Zbog ovih zakona u duge redove stali su razni šljam i diktatori koji su Panamu koristili za skrivanje ukradenog plena, uključujući Ferdinanda Markosa, „Bejbi Dok“ Duvalijea i Augusta Pinočea.

Kada je Manuel Norijega, komandant Panamskih odbrambenih snaga, došao na vlast 1983. godine, praktično je nacionalizovao pranje novca sklopivši partnerstvo sa medeljinskim narko kartelom i dozvolivši mu da slobodno operiše po zemlji. Norijega je pružao pouzdanu podršku američkoj spoljnoj politici u regionu — CIA ga je godinama držala na platnom spisku — ali su Sjedinjene Države izgubile strpljenje sa njim kad se suprotstavio američkim naporima da sruše levičarsku vladu Sandinista u susednoj Nikaragvi. To je 1989. godine dovelo do invazije na Panamu u kojoj je Norijega svrgnut a na vlast ponovo postavljena stara bankarska elita, naslednici zaostavštine Dž. P. Morgana.

Nova vlada predsednika Giljerma Endare, korporativnog advokata koji je zakletvu položio u američkoj vojnoj bazi nekoliko sati posle početka invazije 20. decembra 1989. godine, ponudila je milostivije, nežnije lice od Norijeginog režima. Ali od tada su on i njegovi demokratski izabrani naslednici uradili malo toga na rešavanju očiglednih problema u zemlji: korupcije i siromaštva. Nedavni izveštaj vlade Sjedinjenih Država istakao je da je Panama „zatrpana“ prevarama i međunarodnom utajom poreza, koje sve služe kao „glavni izvori ilegalnih fondova“.



„Možete da odete do bilo koje advokatske firme u gradu, od najmanje do najveće, i otvorite fiktivnu firmu a da vas niko ništa ne pita.“

Današnji finansijski zakoni u Panami su izuzetno popustljivi. Strane firme mogu da unesu neograničene količine novca u zemlju a da pri tom ne plate nikakav porez, a prema izveštaju Međunarodnog monetarnog fonda s početka godine, od 40 preporučenih koraka koje bi zemlja trebalo da preduzme kako bi zaustavila pranje novca i finansiranje terorizma, Panama je u potpunosti primenila samo jedan. Njujork tajms je u septembru izvestio da su bliski prijatelji ruskog predsednika Vladimira Putina prebacili novac na ofšor teritoriju preko fiktivnih struktura u Panami. „Kad je u pitanju pranje novca, nudimo kompletnu uslugu: ispiranje, pranje i sušenje“, izjavio je Miguel Antonio Bernal, istaknuti domaći advokat i politički analitičar. Možete da odete do bilo koje advokatske firme u gradu, od najmanje do najveće, i otvorite fiktivnu firmu a da vas niko ništa ne pita.“

U Panama Sitiju sam bio udobno smešten u mamutskom studio apartmanu na šesnaestom spratu hotela Valdorf Astoria, svetlucavog tornja sa panoramskim pogledom na Panamski zaliv. Isplanirao sam da se moj dolazak poklopi sa dvodnevnom konferencijom u istom hotelu na kojoj je učestvovalo sedamdesetak međunarodnih finansijskih konsultanata uber-bogatih — „pojedinaca sa visokom neto vrednošću“, rečnikom finansijske industrije — i saznao da je jedan od najavljenih govornika Ramzes Ovens, advokat i finansijski ekspert koji je nekada radio za „Mosak Fonseku“.

Drugog jutra posle mog dolaska, probudio sam se i podigao glavu sa jednog od mekih perjanih jastuka na svom kraljevskom krevetu, iskobeljao se ispod posteljine od najfinijeg tkanja, obukao se i spustio liftom do mesta na kom se održavala konferencija: u hotelsku Dijamantsku plesnu salu.

Iako je događaj bio privatne prirode, uspeo sam da bacim pogled na manifestaciju i dođem do spiska učesnika i kopija govora i prezentacija.Sedeći za stolovima sa bokalima ledene vode i vazama punim cveća, učesnici su u velikoj većini bili sredovečni muškarci sa sedim kosama i podebelim strukom, obučeni u tamna vunena poslovna odela koja bi momentalno izazvala toplotni udar na uzavrelim ulicama Panama Sitija, ali su u Dijamantskoj Sali, ohlađenoj na 18 stepeni, bila baš po pravoj meri.

Bilo je tu korporativnih poreskih advokata, računovođa, bankara i administratora trustova, a svi su bili okrenuti ka maloj bini sa podijumom za govornike i ekranom na kojem će se prikazivati prezentacije u „pauer pointu“. Oko polovina prisutnih bili su Panamci; četvrtina je doletela iz Sjedinjenih Država, Evrope i Južne Amerike; a preostala četvrtina došla je iz tradicionalnih poreskih rajeva kao što su Turks i Kajkos, Bahami, Sveta Lucija i Belize. To su „stvarno pokvareni ljudi“, rekao mi je pre mog putovanja Džek Blum, bivši istražitelj američkog Senata i vašingtonski advokat specijalizovan za pranje novca. „A žele da nauče kako da postanu još pokvareniji.“

Vidim da se igrate Usamljenog osvetnika“, rekao mi je zarumenjeni Edvard Brendan Linč, finansijski savetnik sa Bahama, tokom pauze u programu. Sedeo sam za šankom špijunirajući učesnike, dok je on čekao da mu stigne škotski viski sa ledom. „Odakle ste?“

Kada sam mu rekao da dolazim iz Vašingtona, Linč, koji je izgledao kao Turston Hauel III iz Giliganovog ostrva, rekao mi je da je pre mnogo godina bio u tom gradu. „Video sam trešnjine cvetove“, prisetio se. „Ručao sam u Džokej klubu. Lepo mesto.“



Smatra se da Amerikanci drže više od bilion dolara na tajnim računima u poreskim rajevima, sa godišnjim gubitkom samo za poreske vlasti od negde oko 100 milijardi dolara.“

Nazad u Dijamantskoj sali, na podijum je izašao Ramzes Ovens. Besprekorno odeven i doteran sa savršeno podšišanom kosom i razdeljkom, bio je otelotvorenje banalnosti modernog finansijskog zla. Ovens, koji je u konferencijskom programu najavljen kao majstor „poreskog planiranja“, našalio se sa publikom da više voli svoj posao klijentima da opiše kao „optimizaciju sredstava“.

Dok je radio za „Mosak Fonseku“, Ovens se služio svojom ekspertizom o konkurentskim prednostima osnivanja kompanija na ostrvu Nijue u Južnom Pacifiku. Kompanija je 1996. godine dobila ekskluzivna prava da otvara fiktivne firme na ostrvu i za četiri godine tamo je registrovano 6.000 fiktivnih kompanija, od kojih su neke kontrolisali istočnoevropski kriminalni sindikati i međunarodni narko karteli, prema rezultatima međunarodnih istraga i medijskim izveštajima. Ovi nalazi doveli su do uvođenje međunarodnih sankcija 2001. godine, koje su ostrvo primorale da pet godina kasnije zatvori svoj posao registracije korporacija. „Mosak Fonseka“ je za svoje klijente izvukao stvar preselivši njihove račune sa Nijuea u druge poreske rajeve, uključujući Samou i, kao što je otkriveno u sudskim spisima koje je „Mosak Fonseka“ bio primoran da pruži na uvid, saveznu državu Nevadu. (Nema dokaza da su firme koje su preselili bile umešane u bilo kakve kriminalne aktivnosti, iako su identiteti vlasnika tih kompanija do danas ostali nepoznati.)

Razračunavanje sa ostrvom Nijue bilo je deo šire međunarodne kampanje koju su predvodile Sjedinjene Države, Velika Britanija i druge zemlje Zapada. Prvobitno podstaknuta zabrinutošću zbog terorizma i organizovanog kriminala, inicijativa se nedavno pooštrila zbog epidemije budžetskih deficita, koji su u nemaloj meri narasli zahvaljujući široko rasprostranjenoj utaji poreza. Smatra se da Amerikanci drže više od bilion dolara na tajnim računima u poreskim rajevima, sa godišnjim gubitkom samo za poreske vlasti od negde oko 100 milijardi dolara. Vlada Sjedinjenih Država je 2010. godine usvojila Zakon o saglasnosti sa porezom na strani račun (FATCA) nakon što je kaznila švajcarskog bankarskog giganta UBS sa 780 miliona dolara novčane kazne jer je pomagao hiljadama američkih vlasnika računa da kriju svoja sredstva (u jednom slučaju, bankar UBS-a je čak prokrijumčario dijamante svog klijenta preko granice u tubi paste za zube). FATCA, koji na snagu stupa u fazama i čija se kompletna primena odlaže zbog žestokog otpora finansijske industrije, već danas od stranih banaka traži da obaveste poreske vlasti o računima u vlasništvu američkih poreskih obveznika.

Prirodno, FATCA predstavlja pravu glavobolju za one koji su u tom trenutku sedeli u Dijamantskoj sali — među njima Mari Fuči, savetnica američkih i evropskih klijenata koji su pravedničkim besom odbacili zakon kao neku vrstu finansijskog „aparthejda“ — ali je Ovens dao sve od sebe da ih umiri. Dok je kliktao kroz slajdove u „pauer pointu“ sa slikama trezora banaka, gomilama novčanica od sto dolara i drugim prizorima finansijske pornografije, Ovens je istakao načine da se izbegnu naporni i dosadni međunarodni propisi. FATCA, u poverenju im je otkrio, ne može da sruši ofšor sistem, a svakako to neće učiniti u Panami, gde advokati, računovođe i drugi koji omogućuju postojanje fiktivnih firmi imaju moćne političke saveznike (poput tadašnjeg ministra finansija zemlje, koji je takođe govorio na tom događaju). Ovens je procenio da je devet od svakih deset poslovnih entiteta registrovanih u zemlji u vlasništvu stranaca i saopštio da će u panamskim privatnim fondacijama lokalnoj kreaciji koja je u ofšor svetu jednako omiljena kao tradicionalni favoriti poput računa u švajcarskoj banci i dalje moći da se drži novac anonimno, čak i kad FATCA bude u potpunosti stupila na snagu. Ljudi u publici su sa odobravanjem klimali glavama.

Jutro posle Ovensovog govora, uputio sam se iz Valdorfa do kancelarije „Mosak Fonseke“. Nisam očekivao da ću sresti bilo koga u firmi, pošto sam već slao brojne zahteve za sastanak i bio ljubazno, ali čvrsto odbijen. Odlučili smo da ne učestvujemo u tom intervjuu“, napisala mi je Leksa de Vitgrin u mejlu kojim je odbila moj zahtev, a koji je pokazao da je „Mosak Fonseka“ ipak u stanju da sprovede istragu porekla, ako ne sa klijentima onda makar sa novinarima.

Koristeći hotelsku mapu brzo sam se izgubio u prometnom poslovnom centru Panama Sitija, koji podseća na minijaturni Hong Kong sa tropskim tonovima. Dok sam se osvrtao da bih se orijentisao, ugledao sam mladića u tamnim pantalonama i zelenoj prugastoj košulji kako izlazi iz poslovne zgrade — „Edifisio Omega“ — i otvara vozačeva vrata crnog kamioneta micubiši sportero.

„Nije to baš tako blizu“, rekao mi je na besprekornom engleskom kad sam ga pitao zna li kako da stignem do zgrade „Mosak Fonseke“. „Imate li ugovoren sastanak sa njima? Radim sličan posao i možda bih mogao da vam pomognem.“ Izvukao je vizit kartu i predao mi je uz osmeh od uva do uva.

Čistim slučajem, ispostavilo se da je on Alehandro Votson junior iz „Ovensa i Votsona“, firme u kojoj je Ramzes Ovens jedan od partnera. „Radim tamo“, rekao je pokazavši mi prstom na firminu kancelariju na drugom spratu. „Kasnim na sastanak, ali mogu da vas primim kasnije danas ili da vas povedem sada i upoznam sa svojim kolegom.“

Pre svog putovanja, pitao sam se da li da kontaktiram neku lokalnu advokatsku firmu i isprobam koliko je lako otvoriti fiktivnu firmu. Ovo je bila suviše dobra prilika da bih je propustio.

„Doputovao sam iz Sjedinjenih Država na nekoliko dana da bih pogledao neke nekretnine“, improvizovao sam dok su automobili jurili pored nas a njihove sirene treštale. „Moram ovde da otvorim kompaniju kako bih obavio tu kupovinu. Kakve informacije su vam potrebne za to?“

„Sve što meni treba je vaš pasoš, vozačka dozvola, nešto na čemu se vidi vaša adresa boravka i pismo preporuke iz bilo koje banke“, rekao mi je Votson. „Ne insistiramo na informacijama o vašem poslovanju. Samo želimo da vam pomognemo da radite svoj posao kako biste nastavili da sarađujete sa nama.“

Hoće li se moje ime pojaviti bilo gde u papirima?“, pitao sam.

Mislio sam da će moja otvorenost kod njega izazvati makar blagu dozu zabrinutosti — na kraju krajeva, radilo se o istom onom obećanju anonimnosti koja je privukla sve te sumnjive klijente ostrvu Niuje kada je Votsonov sadašnji šef radio za „Mosak Fonseku“. Ali on je ostao jednako veseo i spreman da usluži kao sladoledžija koji kamionom razvozi svoj proizvod deci. „Imate problem sa FATCA“, rekao je Votson s osmehom i pogledom koji je govorio da sve zna. „Rešićemo to. Mogu da vam preporučim da otvorite trust, zato što njega legalno može da poseduje neko sasvim drugi.“

Pitao sam ga da li ću moći da otvorim bankovni račun za svoju fiktivnu firmu kako bih mogao da pristupim svom novcu. Na kraju krajeva, u čemu je svrha skrivanja novca u poreskom raju ako ne mogu da ga trošim, zar ne?

„Apsolutno“, rekao je Votson pun entuzijazma. Posegnuo je u sportero i izvukao brošuru sa male gomile zaglavljene između dva prednja sedišta. „Imamo globalnu bankarsku mrežu“, rekao je on i pokazao stranicu koja je navodila nekoliko desetina finansijskih institucija sa kojima sarađuje njegova firma.

U mrežu su spadale male banke u Panami, na Kajmanskim ostrvima, u Monaku i Andori, i sasvim novi igrači kao što su HSBC i krijumčari dijamanata iz UBS-a. Izveštaj odbora američkog Senata opisao je ovog prvog kao glavnog provodnika za „kraljeve droge i otpadničke režime, a prošle godine je dotična banka potpisala poravnanje u vrednosti od 1,92 milijarde dolara sa Ministarstvom pravde nakon što je priznala da je pomogla pranje više miliona dolara preko fiktivnih kompanija za kolumbijske i meksičke kartele. Postojala je čak i američka komponenta mreže „Ovensa i Votsona“: banka Helm u Majamiju. Američki zakonodavci su 2012. godine kaznili Helm poravnanjem zbog višestrukog kršenja Zakona o tajnosti banaka i pravila protiv pranja novca.

Bila je to lista koja je svakako ukazivala poverenje, makar u slučaju da sam neki lupež koji želi da sakrije novac od poreskih vlasti i organa reda i zakona.

Čitav postupak bi potrajao svega nekoliko dana, rekao je Votson, a moji troškovi bili bi zanemarljivi: oko 1.200 dolara za osnivanje kompanije, 300 dolara za pokrivanja vladinih nameta i još nekoliko stotina dolara za „Ovens i Votson“ kako bi obezbedili naimenovanje direktora, ako bude bilo potrebno. Ako želim da kupim shelf kompaniju — ostarelu varijantu — to bi me koštalo još malo više.

A moje ime se nigde neće pojaviti, zar ne?“, pitao sam, odlučivši da guram to pitanje koliko je moguće.

„Ne, ne, ne“, uzviknuo je Votson. „To nije problem.“

Ubrzo posle mog razgovora sa Votsonom, pronašao sam kancelariju „Mosak Fonseke“, koja je zauzimala gornja tri sprata staklene četvorospratnice sa zubarskom klinikom u prizemlju. Iako sam se nadao da ću uspeti da uđem, odustao sam od te ideje čim sam spazio čuvara na ulazu, koji je proveravao sve posetioce zgrade.

Makar ću, pomislio sam, slikati kancelariju, u čijoj se staklenoj spoljašnosti ogledao zaštitni znak grada, Kula revolucije, ružna poslovna zgrada koja je ličila na vadičep. Ali, ispostavilo se da „Mosak Fonseka“ čuva svoje sedište jednako posvećeno kao što štiti identitete svojih klijenata. „On slika!“, povikala je žena koja se vraćala u zgradu sa hranom iz restorana kad me je spazila kako slikam ajfonom. Ponovo je povikala i pokazala prstom na mene. „On slika!“

Posle toga sam odlučio da sreću okušam u Las Vegasu. „Mosak Fonseka“ Nevadu opisuje kao „jednu od najboljih jurisdikcija“ u Sjedinjenim Državama u kojoj možete da otvorite firmu zbog „svestranosti, malih troškova i brze usluge“ u toj državi. Amerika je sjajno mesto za poslovanje „Mosak Fonseke“ pošto je to druga najlakša zemlja za registrovanje lažne kompanije — posle Kenije — prema vašingtonskoj grupi po imenu Globalni finansijski integritet. A lupeži obožavaju da registruju kompanije ovde i zato što im američka kompanija pruža lažni sjaj respektabilnosti koji može da skrene pažnju sa njihovih kriminalnih delatnosti, rekla mi je Heder Louv, direktorka grupe za vladine poslove.

Otkako je pre više od decenije „Mosak Fonseka“ počeo da nudi svoje usluge i u Državama, služio se blisko povezanom lokalnom firmom po imenu „MF Korporativne usluge“ kako bi registrovao više od 1.000 kompanija u Nevadi, od kojih se većinom upravlja sa ofšor destinacija kao što su Ženeva, Bangkok i Britanska Devičanska Ostrva, prema dostupnoj dokumentaciji državnog sekretara. Prema zakonu Nevade, jedina imena koja moraju da se pojave u javnoj dokumentaciji neke fiktivne firme su ona lokalnog predstavnika i „direktora“, a nijedan od njih ne mora da bude ljudsko biće. Lokalni predstavnik je obično kompanija koja registruje fiktivnu firmu, a direktor može da bude još jedna anonimna kompanija. To bukvalno onemogućuje otkrivanje ko zapravo kontroliše fiktivnu firmu registrovanu u Nevadi osim ako organ reda i zakona ili sud ne narede objavljivanje tih informacija.

Tehnički, „MF Korporativne usluge“ je kompanija nezavisna od „Mosak Fonseke“. Ali u praksi, sudski spisi, dokumentacija o osnivanju i drugi poverljivi dokumenti pokazuju da ona funkcioniše kao lokalni ogranak „Mosak Fonseke“, a njen glavni nameštenik odgovara direktno Panama Sitiju. Ova vrsta lažnog odvajanja je taktika koju primenjuju mnoge velike fiktivne firme, zato što to omogućuje matičnoj kompaniji da negira bilo kakvu vezu sa lokalnim ogrankom ako nešto pođe po zlu sa pravne tačke gledišta. To je ono kako bi Volmart mogao da posluje u Bangladešu, distancirajući se od izrabljivačkih radionica dugim i složenim lancima nabavke. (Kao i Volmart, „Mosak Fonseka“ nikad nije bio direktno optužen za nešto što je uradio neki njegov ogranak.) „Ovo su besprekorno vertikalno integrisane hijerarhijski ustrojene organizacije sve do trenutka kad policajac ili istražitelj ne pokuca na vrata“, kaže Džek Blum, ekspert za pranje novca. „Tada se dezintegrišu u niz nepovezanih entiteta i svako se kune da ne zna ništa ni o kome drugom u sistemu. To vam je kao slagalica koja je već sastavljena, ali se raspadne istog trenutka kad neko počne da istražuje.“

I zaista, upravo je na taj način „Mosak Fonseka“ odgovorio kad sam ih upitao za njihove sumnjive aktivnosti sa kojima su povezani u Las Vegasu. Iako nema načina da se tačno otkrije ko stoji iza ogromne većine lažnih kompanija koje je ova firma pomagala da tamo nastanu, krivična istraga koja je u toku u Argentini i u povezanom slučaju pred Okružnim sudom Nevade u Sjedinjenim Državama u koji je umešan oligarh Lazaro Baez mogu vam dati neku predstavu o tome. Istraga i sudski spisi pokazali su da je Baez tajni vlasnik više od 100 fiktivnih firmi koje je „Mosak Foneka“ pomogao da se otvore u Nevadi. Svima njima upravljao je „Aldajn Ltd“, anonimna kompanija koju je „Mosak Fonseka“ registrovao na Sejšelima, prema tvrdnjama tužilaca. (Protiv „Mosak Fonseke“ nije podignuta optužnica do ovog trenutka ni u Argentini ni u Nevadi, ali jedan od njihovih operativaca u Las Vegasu je pozvan da svedoči u postupku, a okružni sud je firmi naložio da preda dokumentaciju vezanu za Baezove fiktivne kompanije, što je nalog koji je ovaj odbio u potpunosti da posluša.)

Bivši bankarski činovnik, Baez je izgradio beskrajnu poslovnu imperiju preko kontakata koje su mu prosledili njegovi bliski prijatelji Kristina i Nestor Kiršner, aktuelni i prethodni predsednici Argentine i njihovi politički saveznici u njegovoj rodnoj pokrajini, prema medijskim izveštajima i istražiteljima. Baez je bio toliko ucveljen kad je njegov zaštitnik Nestor preminuo 2010. godine da je podigao trospratni mauzolej u koji je smestio njegove posmrtne ostatke. Tužioci tvrde da su fiktivne firme iz Nevade bile sastavni deo mreže koju je Baez upotrebio da prenese u poreski raj više od 65 miliona dolara sredstava otuđenih iz projekata izgradnje javne infrastrukture.

Firme iz Nevade povezane sa Baezom registrovao je „MF Korporativne usluge“, čiju je zamenicu direktora, Patriša Amunategui, sedište „Mosak Fonseke“ zamolilo da bude sekretarica i „Aldajn Ltd“, prema izvoru bliskom materiji. Upitan za ilegalne aktivnosti bivših klijentskih firmi, odgovor „Mosak Fonseke“ bio je da me u mejlu podseti da „registrovani predstavnici nisu ni na koji način odgovorni za poslovne transakcije ili bilo koje druge aktivnosti kompanija koje su osnovali.“ Što se same Amunategui tiče Čileanke koja je prethodno radila kao konobarica u kazinu i, na osnovu njene Fejsbuk stranice, voli jogu, spiritualizam i planinarenje, a poštuje Dalaj Lamu, Čajanku i bivšeg čileanskog diktatora Augusta Pinočea — ona tvrdi da „MF Korporativne usluge“ „nema, niti je ikad imala, bilo kakve veze sa Lazarom Baezom.“ Ona tvrdi ni da nema nikakav poslovni angažman sa „Mosak Fonsekom“, iako je pre nekoliko godina priložila biografiju objavljenu u katalogu Univerziteta u Nevadi u kojoj se kaže da je posle diplomiranja u njihovom pravničkom programu „dobila sjajan posao kao potpredsednik ‘Mosak Fonseke’, međunarodne advokatske firme“. (Ona tvrdi da je tada bila pogrešno citirana.) Amunategui je bila osoba koju sam se najviše želeo da sretnem kad sam početkom novembra odleteo u Las Vegas.

„Vaša kola su na parking mestu B-15“, rekla mi je dvadesetogodišnjakinja iz Avisa nakon što sam sleteo na međunarodni aerodrom Mekaran. „B kao burdelj.“

Njeno lice bilo je bezizražajno, tako da nisam bio siguran da li da budem uvređen ili samo da mi bude smešno. Ali putovao sam čitavog dana iz Vašingtona, tokom dva duga leta ekonomskom klasom, tako da u tom trenutku više nisam mario. Bilo je dobro sleteti u Las Vegas, uprkos tome što je aerodrom dobio ime po Petu Mekaranu, ljubitelju kazina, mrzitelju Jevreja, političaru rasisti na kome je navodno zasnovan korumpirani senator iz Nevade u Kumu 2.



„Nevada je postala sedište raznih piramidalnih prevaranata, korporativnih lupeža, promotera preprodaje jeftinih deonica, internet muvatora i utajivača poreza.

Zakonodavci Nevade su 2001. godine raspravljali o predlogu zakona koji bi podstakao ljude da firme osnivaju u ovoj državi tako što će ih zaštiti od zakona o otkrivanju informacija i odgovornosti. „Mašemo transparentom koji praktično govori: ‘Ljigavci i majstori za prevaru, dobro došli'“, rekla je tadašnja senatorka Dina Titus tokom rasprave o predlogu ovog zakona, čiji su zagovarači tvrdili da će im on povećati preko potrebne prihode.

Titus, koja danas služi u Predstavničkom domu Sjedinjenih Država, na kraju je prilično bizarno glasala za predlog zakona, a njeno proročanstvo se ostvarilo. Za svega nekoliko godina, Nevada je postala sedište raznih piramidalnih prevaranata, korporativnih lupeža, promotera preprodaje jeftinih deonica, internet muvatora i utajivača poreza. Među njima je bio i Donald Mekgan, koji je 2009. godine osuđen na deset godina zatvora zato što je iz investitora izvukao gotovo 100 miliona dolara preko prevarantskog preduzeća za nekretnine po imenu „Jugoistočna razmena“, kao i vojni nabavljač Mičel Vejd, koji je koristio fiktivnu firmu registrovanu u Nevadi za prebacivanje mita tadašnjem kongresmenu Randiju Kaningemu. (Ovaj par je dolijao tokom ručka za kojim je Kaningem iscrtao na sopstvenom kongresnom memorandumu fatalnu listu svih mita koje je dobio od Vejda i odgovarajućih federalnih ugovora koje mu je namestio u zamenu.)

Sajt lokalnog državnog sekretara navodi pregršt razloga za osnivanje kompanije u Nevadi, hvaleći se nedostatkom korporativnog poreza na prihod i gotovo nemogućnosti da se probije „korporativni veo“. Takva vrsta pravila privukla je nekih 300.000 aktivnih kompanija u tu državu, jednu na svakih devet stanovnika, i donela prihode od 133 miliona dolara samo 2012. godine. Toliko je od tih aktivnosti potencijalno krivično da zamenik državnog sekretara Skot Anderson kaže kako je njegova služba preduzela brojne konkretne korake da zaustavi zloupotrebe, uključujući pravilo koje svakom strogo zabranjuje da otvori korporaciju u Nevadi radi činjenja zločina. „Naravno, ako neko namerava da radi nešto ilegalno“, priznao je Anderson, „verovatno to neće objaviti na sav glas.“

Jednog dana tokom mog boravka tamo intervjuisao sam Korta Kristija, šefa Korporativnog sedišta Nevade, jednog od najproduktivnijih osnivača fiktivnih firmi u državi. Njegova kompanija je smeštena u predimenzioniranoj, sterilnoj poslovnoj zgradi u oblasti znanoj kao Spring Veli. Kristi je bivši član odbora moćne, politički dobro povezane Asocijacije registrovanih agenata Nevade (NRAA) (njen član je i „MF Korporativne usluge“), koja „radi na tome da osigura budućnost države kao centra za osnivanje kompanija u Americi“, prema rečima izloženim na sajtu grupe. Ona upozorava da ako se Nevadino „sadašnje okruženje poreskih olakšica i poslovnih stimulansa izgubi, izgubiće se i reputacije te države. A jednom kad se naruši to poverenje javnosti, ono se ne može tako lako nadoknaditi.“

Prošle godine je NRAA lobirala protiv predloga državnog sekretara za stroža pravila kojim se obeshrabruje korporativna tajnost. Predlog zakona, za koji mi Kristi kaže da bi „smanjio privid da ljudi mogu slobodno da dolaze ovamo i kriju se“ bio je odbijen ogromnom većinom.

Ujutro 4. novembra vozio sam se Bulevarom S. Cazino Centar kroz najuži centar Las Vegasa, pored „Golden nageta“ i „El Korteza“ (kazina kog je prvobitno držala mafija) i najveće koncentracije restorana u Americi koji nude večeru od rebaraca za 9,99 dolara. Potom sam se uključio na Međudržavni put 15 i uputio na jug ka Hendersonu, predgrađu u kojem su džinovski tržni centri zamenjeni besprekornim, beskrajnim nizom gipsanih i stambenih kuća u pustinjskom stilu gradnje.

„MF Korporativne usluge“ smeštena je u kompleksu Park Plejs Profešanel, domu nekoliko identičnih, jednospratnih građevina sa krovovima od crvenog crepa. Bilo je svega nekoliko automobila na parkiralištu i nisam sreo nikog napolju. Crveno-beli metalni znak za „MF Korporativne usluge“, postavljen među gomilicom stenja i kaktusa, bezbrižno je lepršao na toplom povetarcu.

Koliko sam mogao da ocenim iz javnih spisa i sudskih dokumenata, „MF Korporativne usluge“ ne radi nikakve poslove klasične pravne pomoći — njena jedina svrha izgleda da je otvaranje fiktivnih firmi u Nevadi za klijente „Mosak Fonseke“ — a zabačeno okruženje nije nimalo raspršilo taj utisak. Amunategui vodi svakodnevne poslove, mada interni dokumenti kompanije koje sam pronašao u sudskim spisima pokazuju da blisko sarađuje sa zaposlenima „Mosak Fonseke“ u Panami, kao što je Letiša Montoja, zvanični staratelj na desetine fiktivnih firmi povezanih sa Lazarom Baezom.

Montoja ima prilično sumnjivu karijeru, prethodno registrovavši ili služivši kao naimenovani direktor najmanje šest anonimnih kompanija koje su bile uključene u velike međunarodne skandale sa korupcijom. Među njima je panamska fiktivna firma po imenu „Nikstejt“, za koju se ispostavilo da joj je među vlasnicima bio bivši nikaragvanski predsednik Arnoldo „Debeljko“ Aleman. On je koristio „Nikstejt“ i druge ofšor kompanije da premesti skoro 100 miliona dolara državnih sredstava u sopstvene džepove. Montoja je pomogla i da se otvori „Miror Development“, koju je Simens iz Nemačke koristio za uplaćivanje mita zvaničnicima vlade u Argentini koji su pomogli da dobije ugovor vredan milijardu dolara za proizvodnju nacionalnih ličnih karata. Bila je to samo jedna komponenta globalne šeme Simensa, koji je koristio lažne korporativne firme da isplati zvaničnike vlada u Bangladešu, Venecueli i Iraku, gde je jedan od korisnika bio i Sadam Husein.

Pretpostavio sam da ću najviše šansi da porazgovaram sa Amunategui imati ako upadnem nenajavljen, tako da nisam zvao unapred. Kada sam pokucao na staklena vrata „MF Korporativnih usluga“, čovek koji je držao kliper i sedeo na nasumično postavljenoj plavoj stolici u predvorju kancelarije mahnuo mi je da uđem. Bela plastična kanta za smeće ispunjena iseckanim dokumentima stajala je tek tako sa druge strane vrata, a na zidu je bila okačena uramljena mapa sveta. Iznad nje su se nalazila četiri časovnika, pokazujući vreme u Las Vegasu, Hong Kongu, Švajcarskoj i Panami.

Čovek na stolici — bravar, ispostavilo se — dozvao je Amunategui kad sam tražio da pričam s njom, a ona je izašla iz zadnje prostorije. Lice joj je bilo posuto pegama a dugu smeđu kosu nosila je u punđi. Blago se namrštila i odbila da razgovara sa mnom kad sam joj rekao da sam novinar koga zanima rad „MF Korporativnih usluga“ za Baeza. „Dajte mi vaše ime i videću da li naš advokat može da priča sa vama“, rekla je dok je odmahivala prstom.

„Advokat za ‘Mosak Fonseku’?“, pitao sam.

Ne, advokat moje kompanije“, odgovorila je, misleći na „MF Korporativne usluge“. „To su odvojene stvari.“

Stajao sam tako na trenutak ispod jarkog svetla lampi na tavanici, očajnički pokušavajući da smislim način da produžim razgovor. Bilo je toliko toga što sam i dalje želeo da znam, a Amunategui je bila najbliže što sam se našao direktnom razgovoru sa nekim ko je povezan za „Mosak Fonsekom“.

Želeo sam da je pitam za konkretne ljude koji su – prema vladi Sjedinjenih Država, sudskim spisima, međunarodnim istražiteljma i mojih godinu dana istraživanja – povezani sa fiktivnim firmama koje je registrovao „Mosak Fonseka“: Bili Rotenbah, navodni „kesadžija“ za Roberta Mugabea, dugogodišnjeg vladara Zimbabvea; Julija Timošenko, bivša premijerka Ukrajine i oligarh sa nadimkom „gasna princeza“; Beni Stajnmec, izraelski milijarder koji je navodno koristio fiktivnu firmu registrovanu kod „Mosak Fonseke“ na Britanskim Devičanskim Ostrvima da isplati mito supruzi svirepog diktatora Gvineje, u kojoj je Stajnmec tražio (i na kraju dobio) ogromnu rudarsku koncesiju. Čak sam želeo i da je pitam za vesele stranice „Mosak Fonseke“ na Fejsbuku i Tviteru, na kojima možete naći slike nasmešenih primalaca kompanijinih dobrotvornih priloga i uzrečice slavnih ličnosti kao što su Tomas Edison i Doktor Sus („Danas ste vi – vi! To je istinitije od istine!“).

Ali Amunategui nije želela da kaže ni reč nakon što mi je uzela podatke. Obećala je da će ih proslediti svom advokatu. Nije se čak potrudila ni da me isprati, već se zavukla nazad u svoju ličnu kancelariju, sela za sto na kom se nalazilo nekoliko fascikli i „fedeksovih“ paketa i podigla telefonsku slušalicu. Čuo sam je kako priča iz hodnika i, mada nisam razaznavao šta tačno govori, očigledno pričajući uzrujano, verovatno sa pomenutim advokatom kompanije (koji mi se nikad nije javio).

Odbijanje Amunategui da odgovori na pitanja bilo je frustrirajuće, ali me nije iznenadilo. Kad radite sa „Mosak Fonsekom“, morate da čuvate mnogo prljavih tajni, te je držanje jezika za zubima možda najvažniji sastavni deo vašeg posla.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu

Link Izvora

Klikni za komentar

Odgovori

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Na Vrh