Zabava

​Prodati porodične slike kao stok fotografiju

Internet se godinama unazad podsmeva stok fotografiji – uglavnom sa dobrim razlogom. Kad se ljudima smuči ona nepodnošljivo plastično lažna fotka, oni to podele sa drugima. Bezbroj pošalica na temu sterilnih scenarija stok fotografije smo već videli.

The Hairpin, humoristički sajt za žene, počeo je sa ovim trendom 2011. kada su objavili seriju fotografija usamljenih nasmejanih žena za salatom kako neobjašnjivo veselo nabadaju zeleniš na viljušku. Par godina kasnije, iz tog bloga izrodio se Tumblr nalog, a 2014 je Guardian iscedio poslednjih par kapi zabave ovom ozbiljnom kolumnom. U tom trenutku je već bilo kasno da se saopšti producentima ove njujorške predstave da kaskaju tri godine za ostatkom sveta. Svaki je mim ograničenog roka trajanja, pre ili kasnije svima dosadi. Možeš privatno da se nasmeješ kad ga se setiš, ali pobogu, dosta više.

Ali ne bavi se svaki stok fotograf slikama nasmejanih mladih ljudi u kancelarijama, zalascima sunca sa vrha zgrade, i sličnim vizualnim klišeima. Karan Karavan je osamdesetih godina počela da snima i režira video spotove za britanske muzičare kao što su sintpop izvođač Mark Almond i spejs-rok bend Hawkwind; u toku devedesetih prešla je na fotografiju, da bi joj na kraju Getty Images otkupio celu zbirku porodičnih slika i tako obezbedio dozu intimnosti kakva se retko viđa u kolekcijama stok fotografija.

Rođena kao Karen Bentam, Karan Karavan snima isključivo analogno, ali ne zato što je pretenciozni idiot kao neki. U pripremi izložbe portreta u Lidsu koja će se održati prvog marta, popričala je sa nama o fotografisanju sopstvene dece za masovnu upotrebu, o prodaji porodičnih fotografija jednom od najpoznatijih stok foto servisa, i o potrebi za anonimnošću.

VICE: Šta te je dovelo do fotografije u mladosti? Da li kao hobi, preko studija…?

Karan Karavan: Ne, nije bilo ništa vezano za školu. Na fakultetu sam samo slikala, tražila svoj identitet, i pomerala granice svesti. Slikala sam se samo po foto-kabinama, čak nisam ni imala fotoaparat. Počela sam ozbiljno da škljocam tek kad sam počela ozbiljno da se razmnožavam. Rodila sam troje dece u tri godine, a to vreme ume da bude ubistveno dosadno, makar uz najbolju nameru. Fotografija mi je postala opsesija i ventil za umiruću kreativnost. Dve godine kasnije, 1998., dobila sam nagradu Kraljevskog udruženja fotografa za crno-bele autoportrete koje sam napravila koristeći višestruke negative – tom tehnikom sve može da ispadne ili jebeno prekrasno ili sačuvaj bože. Bila je to jedina serija, nema negativa, nema reprinta.

Posle fakulteta si duže vreme snimala video, da bi prešla na stok fotografiju, uglavnom portrete. Šta je izazvalo tu tranziciju iz pokretnih u statične slike?

Vreme i okolnosti. Ja sam se u kameru od 35mm zaljubila jer sam morala da podižem decu. Da se snimi video treba sto godina, a ovako sam mogla sve sama, bez rokova, napravila sam mračnu komoru, našla neke kul klince, i počela da škljocam na sve strane. Iskustvo sa filmom već me je pripremilo da mogu da nađem dobro osvetljenje, da uhvatim pravi kadar. Tranzicija je bila prirodna i pravovremena.

„Dečak baca opalo lišće“

Šta je onda predstavljao taj prvi zvanični iskorak u pravcu fotografije? Posle kojih si slika pomislila „Da, ovim bih mogla profesionalno da se bavim“?

To je bilo tek prošlog juna, kada sam održala svoju prvu izložbu, u Blekpulu. Kler Grifits je za Alt Blackpool objavila kritiku, i ja sam tu shvatila da sam prilično dobra. Opisala je moj rade kao „nadrealno lep“; rekla je da nas „sa lica gledaju tuga, radost, i kapric dok se pitamo ko, gde, kada.“

Retko se dešava da kritika definiše tu prelomnu tačku. Kako si se samostalno odlučila da pređeš na stok fotografiju?

Kao što sam rekla, rodila sam troje dece za tri godine, a deca su takoreći idealan materijal za stok. Prvo sam slike slala u kompaniju po imenu Photonicai oni su odlučili da me zaposle, što je bilo kul. Od fotografije sam živela. Kasnije su ih otkupili Getty Images, i za njih sam radila nekoliko godina.

Kako je bilo raditi za Geti? Da li još uvek imaš autorska prava na svoje slike?

Nemam pojma da li imam prava… Užasna sam sa dokumentacijom, ugovorima, i slično. Znam samo da mi ponekad pošalju ček. (smeh)

Lične radove si ostavila za 35mm format. Da li si i za Geti snimala na filmu? Kakav su ti format oni tražili po narudžbi?

O da, uvek sam razvijala film. Nikad nisam koristila digitalnu kameru, a nikad i neću. Film do koske. U Getty sam slala printove od 10×8, oni bi ih skenirali i slali mi ih nazad. Prestala sam da im šaljem kad su prestali da primaju analogne fotografije. Digitalna kamera koju su preporučili koštala je nešto tipa 15,800 dolara, odmah sam pomislila „jebi se i ti i ko te izmisli“. Već odavno im ništa ne šaljem.

Kad su mi slali brifove, svi zahtevi su bili vrlo konkretni i jasno izloženi. Realno, ja na to nisam baš obraćala pažnju, to su bila više neka opšta uputstva. Ako bi naručili nešto na temu „žena bira između karijere i bebe“, na primer, ja bih dala starijem sinu da drži uplakanu bebu, a majke nigde ne bi ni bilo.

Da li ti je odgovarala sloboda koju si našla u stok fotografiji?

Ja sam brifove uglavnom prilagođavala, i obično mi je prolazilo. Nemam ništa loše da kažem o stok fotografiji – jebiga, čovek se uči dok je živ.

A nameštanje? Ljudi se stok fotografiji podsmehuju zato što je očigledno namešten svaki kadar, dok tvoje više podsećaju na stare slike iz porodičnog albuma.

Ja stvarno ništa nisam nameštala. Samo uzmem postojeću sliku i nađem brif kome bi mogla da odgovara. Čudno je to, nikad nije bilo poziranja, planiranja. Liči malo na uličnu fotografiju, mada nije ni to. Ne bih ja mogla da radim ulično, previše me to plaši – iako znam da nema potrebe. Mogu recimo da fotkam devojke koje rade u prodavnici novina i odličan posao da odradim sa njima, ali da slikam beskućnike na ulici, to ne smem.

Da li si ikad zažalila zato što si radila za Geti? Kako si uspostavila ravnotežu između komercijalne i umetničke fotografije?

Što se mora nije teško, draga moja. Vrlo rado bih izložila svoje fotografije za Getty pored svega drugog što sam radila, ničega se tu ne stidim. U u sve se ulaže vreme i mozak. Ipak, nisam više u tom svetu – sad sam prava izgladnela umetnica. Zajebi digitalno.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu

Link Izvora

Klikni za komentar

Odgovori

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Na Vrh