Zabava

Kako digitalno skladištenje menja način na koji čuvamo istoriju

Ovaj članak je prvobitno objavljen na VICE US.

Pre nekoliko godina, počela sam da koristim platformu digitalnog dnevnika po imenu Oh Life. Godinama sam se oslanjala na svesku da svakodnevno zapisujem misli, ali ovo je bilo beskrajno mnogo elegantnije. Bilo je i privatnije nego sveska, manje nezgodno, a platforma je čak dopuštala korisnicima da postave unose preko mejla, što je značilo da mogu da zabeležim svoja zapažanja, frustracije i sećanja, a da ne moram da ih zapisujem u dnevnik.

Ali kada sam se nedavno ulogovala, tražeći nešto što sam pre više godina zapisala na Oh Life, svi moji unosi su nestali. Štaviše, čitav sajt je ukinut, na hiljade arhiva obrisano, zato što nisu mogli da održe Oh Life „finansijski stabilnim“. Godine moje lične istorije su nestale.

Pročitajte i: Internet istorija“ će pronaći i vašu najmračniju mrtvu Flickr galeriju

Ovakav nestanak, iako podnošljiv na ličnom planu, za istoričare je znak upozorenja za probleme koji će uslediti kada je u pitanju beleženje i očuvanje naše istorije u digitalnoj eri. Drevni hijeroglifi i pergamenti su opstajali vekovima, ali digitalno skladištenje je krhko, fajlovi se lako brišu ili bivaju zaključani pod šifrom. Tehnologija koju danas koristimo za skladištenje stvari sutra možda više neće postojati, i mnoge platforme koje koristimo za čuvanje podataka su vlasništvo privatnih kompanija, što otežava arhivskim institucijama da ih sačuvaju. A koliko onoga što postavljamo na internet je uopšte vredno čuvanja?

Vrtoglavi pejzaž digitalnog konzerviranja je jedna od tema nove knige Ebi Smit Remzi, Kada nas više ne bude: Kako digitalna memorija oblikuje našu budućnost . Remzijeva, istoričarka po obrazovanju, preko deceniju je radila u programu Kongresne biblioteke za nacionalnu infrastrukturu digitalnih informacija , gde je pokušala da predupredi probleme dugoročnog skladištenja digitalnog materijala. Ona nema sve odgovore, ali njena knjiga nudi sveobuhvatan pogled na to kako su društva u prošlosti čuvala ogromne količine informacija i kako u ovoj digitalnoj eri možemo da nađemo rešenja za budućnost.

VICE: Zašto razgovarati o memoriji?

Ebi Smit Remzi: Moja lična briga, kao istoričarke, je da će naša generacija ostaviti zaista robusnu količinu dokumenata o onome što smo radili, da bi ljudi u budućnosti mogli da istraže kako smo živeli svoje živote i kakva su nam bila iskustva. U digitalnom dobu, informacije mnogo kruže, ali nijedna od njih nije temeljno sačuvana. Tehnički, još ne znamo kako da ih sačuvamo. I više od toga, šta da čuvamo? Kako da znamo šta je vredno?


Pogledajte i naš novi dokumentarac iz serijala „Mali heroji“ – ‘Disanje’:


Jesu li ova pitanja jedinstvena za digitalno doba?

Ne sasvim. I pre više vekova su se ljudi osećali ophrvano usled previše informacija. Mislili su da je grozno da ih štampaju u knjigama, a čak i ljudi kao što je Tomas Džeferson su mislili da će svetu doći kraj zbog svih tih ljudi koji čitaju romane i zabavljaju se. To je pitanje oko kojeg su se naši roditelji bunili kada je televizija prvi put postala popularna – mislili su da će nam mozgovi istruliti, i da više nećemo biti u stanju da se koncentrišemo na ono što je bitno. Uvek ćemo biti u situaciji da imamo višak informacija sa kojima ne znamo šta da činimo, ali naše veštine i filteri koje razvijamo za sortiranje onoga što jeste i što nije bitno takođe rastu i razvijaju se. Doživaljavamo digitalnu vrtoglavicu koji ljudi za 30 do 40 godina više neće osećati, kada će naši prirodni filteri da se naviknu da isfilterištu mnogo od onoga za šta danas mislimo da su šum i smetnje. A u tome trenutno zaostajemo.

Tako da danas postoji više stvari koje moramo da sortiramo?

Tako je, ima više stvari koje moramo da pretresamo. Sada svega ima više nego ranije, uključujuči i ljudi koji se bave sortiranjem informacija. Jedna od stvari koje smo skloni da zanemarimo je da – i ovo je jedinstveno za naše doba – neće samo ljudska bića čitati i pisati. Sada mašine obavljaju veći deo čitanja za nas. Na primer, kada astronomi prikupljaju svoje podatke sa instrumenata u svemiru, oni ne sednu zaista da čitaju te materijale. Čitaju ih njihove mašine. Oni govore mašinama kako da ih analiziraju i šta da traže, programiraju mašine, ali samo su mašine u stanju da čitaju u tolikom obimu. Mi možemo da čitamo naše mejlove, ali kada želimo da pretražimo arhivu našeg inboksa koja se skladišti čitavog našeg života, upotrebićemo mašinu, neki algoritam mašine, da obavi pretragu umesto nas.

„Bez opreme koja može da ga pokrene, hard disk je za mene besmislen, dok knjigu možete da uzmete sa police i posle 500 godina i da i dalje razumete veći deo nje.“ – Ebi Smit Ramzi

Postoji li bojazan da u budućnosti mašine neće znati kako da čitaju te materijale? Tehnologija se toliko rapidno menja da se čini da će način na koji danas skladištimo informacije za nekoliko decenija biti potpuno zastareo.

Da, postoji nekoliko izazova. Jedan od njih je da materijali kao takvi – digitalni kodovi – traže mašine koje će ih zapisivati i puštati ih nam nazad. Mogla bih da imam hard disk, ali bez opreme koja će ga otvoriti je besmislen, dok sa police mogu da uzmem 500 godina staru knjigu i razumem veći deo nje, ako znam jezik na kome je napisana. Takođe zavise i od napajanja. Ako smo zavisni od ove tehnologije, moramo da obezbedimo pouzdan dotok električne energije.

Još jedan veoma stvaran izazov, naročito za javne ustanove kao što su biblioteke koje se trude da čuvaju digitalne materijale, je taj da je velika količina digitalnih kodova u nečijem vlasništvu. Poseduju ih kompanije kao što su Epl i Majkrosoft. Zapravo nisu javno vlasništvo. Ako ja svoje dokumente pišem u Vordu, ja sam vlasnik sadržaja dokumenta, ali ako Vord nestane, ja ne mogu da učinim mnogo toga po tom pitanju. Vlasništvo je Majkrosofta. Biblioteke imaju zaista velikih problema s ovim. Autorska prava su jedan od najvećih problema u digitalnom čuvanju i o njima se uopšte ne raspravlja, zato što to deluje apstraktno.

Dobro – čitava arhiva digitalnog materijala može da iščezne ako je sačuvana na platformi koja nestane.

Jednom mom prijatelju je umro jedan član porodice. Napravili su knjigu saučešća na internetu – to je bio sajt na kojem su ljudi mogli da pišu svoja sećanja o pokojniku, i takve stvari. Nekoliko godina kasnije, kada su želeli da je pogledaju, otkrili su da je sajt zatvoren (i svi izrazi saučešća koje su ljudi napisali su nestali). Takve stvari će se dogoditi sa mnogo više toga nego što mislimo. Mnogi od sajtova koje koristimo i besplatni su, ili koji iznajmljuju svoj prostor, kao sajtovi za venčanja, su u stvari privatne kompanije. Mi nemamo vlasništvo nad njima.

Ali da li sve to vredi čuvati? Znam da Kongresna biblioteka arhivira sve tvitove. Da li mislite da je to korisno, ili preterano?

Nećemo znati vrednost tih stvari budućim generacijama, i delom je problem i u tome što će mašine dati smisao celoj toj masi materijala. Mislim da je od strane Kongresne biblioteke brilijantno, i veoma hrabro od strane Tvitera, da čuvaju toliko masivnu količinu podataka bez pokušavanja da shvate šta je od toga bitno, i jednostavno se trude da to sačuvaju na način na koji će ljudi u budućnosti moći da nađu prave informacije i u njima vide smisao. Oni će omogućiti ljudima da za 20 godina shvate šta je bilo važno u tvitovima tokom tih godina. Da li je svaki tvit vredan čuvanja? Sve što mogu da kažem je da još neko vreme to nećemo znati.

PREPORUČUJEMO: Kako postati dželat u u Americi

A šta je sa ljudskim sećanjem? Da li tehnologija zamenjuje potrebu ljudskog mozga da pamti stvari?

Ne, ali ovo je jedno komplikovano ne. Mi smo veoma zavisni od svojih telefona, i meni zapravo telefon mora da bude u blizini, da bih došla do informacija. Stvari koje bih čak i pre 20 godina pamtila – nečiji broj telefona, ili sopstveni broj telefona – sve te stvari su sada za mene eksterno uskladištene. Ali tako je bilo i kada sam zapisivala stvari. Iskušenje je u tome što uvek pokušavamo da sačuvamo više informacija nego što nam je potrebno, zato što govorimo sebi, „O, možda ću jednog dana moći to da iskoristim“. Mislim, trebalo bi da vidite koliko ja bukmarkera imam na internet pretraživaču! Gomilu stvari markiram zato što mislim da ću im se jednog dana vratiti i pročitati ih… to je samo deo beskrajne ljudske radoznalosti prema svetu.

Možemo da uskladištimo više toga na svojim mašinama nego što možemo da ih uskladištimo u stvarima kao što su sveske ili fotografije, i ja na to gledam kao na veoma oslobađajuću stvar. Što veći deo uma bude oslobođen od određenih vidova memorijskih zadataka, to će biti slobodniji da se bavi drugim aktivnostima koje mašine ne mogu da obavljaju umesto nas.

Intervju je redigovan zbog dužine i jasnoće

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu

Link Izvora

Klikni za komentar

Odgovori

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Na Vrh