Zabava

Kako je biti savremeni rob: Žrtve trgovine ljudima u Britaniji

Gotovo je nemoguće proceniti istinske razmere savremenog ropstva u Velikoj Britaniji.

Današnji robovi rade i žive među nama, često prokrijumčareni u zemlju, i bez našeg znanja ih izrabljuju pred našim očima. Trgovci ljudima im oduzimaju pasoše i dokumente, ostavljajući ih bespomoćne u zemlji u kojoj nemaju mrežu podrške i često ne govore ni jezik. Šta više, suštinski je nemoguće znati da li je neko u toj poziciji ako vam sam to ne kaže, ali uobičajeno ćaskanje retko dovede do teme da li je neko trenutno u ropstvu ili ne.

Tokom 2015, britanske vlasti su identifikovale 3,266 žrtava trgovine ljudima, što je porast od 39 procenata u odnosu na prethodnu godinu, tokom koje je zabeležen porast od 34 procenata u odnosu na onu koja je prethodila njoj. Najgori mogući scenario: još više ljudi će postati žrtve trgovine ljudima; najbolji mogući scenario: vlasti će preciznije nalaziti žrtve. Šta god da se dogodi, jasno je da su i trgovina ljudima i ropstvo veliki problemi sa kojima se Velika Britanija suočava. Parlament je 2015. godine doneo novi zakon – Zakon o modernom ropstvu – sa ciljem da se vlastima pomogne da se uhvate u koštac sa ovim problemom.

Pogledajte i: Žene iz celog sveta žrtve trgovine ljudima u Grčkoj

Mnogi od slučajeva savremenog ropstva koji dospeju u nacionalne vesti su vezani za porobljavanje u domaćinstvu: ljude drže u kućama i primoravaju ih da obavljaju kućne poslove bez nadoknade, kao tri žene oslobođene 2013. iz jedne kuće u Lambetu, posle 30 godina, ili dvadesetosmogodišnja žena oslobođena prošlog vikenda sa jedne adrese u Ročdejlu.

Slučajevi o kojima se manje zna su oni kada žrtvama trgovine ljudima daju regularan posao, ali im njihovi porobljivači uzimaju celu zaradu. To je iznenađujuće uobičajena pojava i nameće razna pitanja: zašto ne kažu svojim kolegama šta im se dešava? Zašto smesta ne prijave svoje trgovce policiji? Kako su se uopšte obreli u takvoj situaciji?

Uz pomoć Ministarstva unutrašnjih poslova sam uspeo da ugovorim sastanak sa „K-om“, Mađarom – i žrtvom baš takve vrste ropstva – koji ima oko trideset pet godina. Pristao je da razgovara sa mnom, pod uslovom da ostane anoniman. K je seo je preko puta mene u jednom kafiću na jugoistoku Engleske – obučen skroz u crno, nervozno zgrabivši šolju s kafom – duboko uzdahnuo i počeo da mi priča svoju priču.

Usvojen u trećoj godini, zajedno sa svojim bratom, nije znao ko su mu biološki roditelji. Braća su odrasla u jednom malom mađarskom gradu, nedaleko od slovenačke granice, i kada je im je usvojeni otac umro, K se zaposlio u jednoj fabrici da bi plaćao račune.

„Radio sam tamo do saobraćajne nesreće 2002.“, kaže.

Usled posledica nesreće, K je proveo tri meseca u komi, i još šest meseci pokušavajući da ponovo organizuje svoj život. Pamćenje mu je bilo oštećeno, i tek kada je pronašao stare priznanice i pisma u svojoj torbi setio se gde je bio zaposlen. „Otišao sam na posao i pitao ih da li me poznaju, i uskoro su me vratili u pogon“, priseća se, pijuckajući kafu.

Možda je našao mesto, ali rukovanje mašinama koje je nekada za njega bilo dečja igra, sada je postalo prava muka, i ubrzo je morao da odustane.

„Postao sam beskućnik – jedan od onih beskućnika koji žele to da budu“, kaže. „Nisam želeo da me iko pronađe. Otišao sam na ulicu i spavao gde god me put navede“.

Nakon nekoliko godina potucanja – i kratkog perioda kada je radio za jednog lokalnog makroa, pre nego što ga je prijavio policiji – K je čuo za priliku za novi početak. „Neko mi je ispričao za neki posao u Engleskoj, i o porodici koja je organizovala dolazak ljudi tamo“, rekao mi je. „Sada sam imao izlaz. Mislim, nisam znao engleski i nisam sam mogao da odem tamo, ali osećao sam da treba da odem“.

Dogovor je napravljen u roku od dve nedelje. K se upoznao sa trgovcem, iskopirao je dokumenta, i karta za avion mu je rezervisana. Zaista nisam tako zamišljao put u ropstvo: bez otmica, bez nagovaranja, prividno i bez mutnih radnji. U tom trenutku smo razgovarali već dobrih pola sata, i po prvi put sam prekinuo K-a usred rečenice. „Šta si očekivao da će da se dogodi“, pitao sam ga. „Da li si znao da se dobrovoljno prijavljuješ za savremeno ropstvo“?

„Nisam bio sasvim siguran šta će se dogoditi“, odgovorio mi je. „Znao sam da su to tipovi koji traže robove – ljude kojima više nije stalo do života, i kojima je samo bilo potrebno da nešto popiju, pojedu i imaju krov nad glavom. To je sve što sam ja u tom trenutku želeo. Nikada mi nisu rekli koliko ću biti plaćen, i da budem iskren, nisam ih to ni pitao“.

Sve je plaćeno, i smišljen je plan odlaska: K će biti u Engleskoj u oktobru 2004.

I dok izgleda da se sve više žrtava modernog ropstva obraća vlastima, veruje se da ima na hiljade njih koji to još uvek ne čine. Glavni naučni savetnik Ministarstva unutrašnjih poslova, profesor Bernard Silverman, procenjuje da je 2013. bilo između 10 i 13 hiljada potencijalnih žrtava modernog ropstva u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Na sajtu modernslavery.co.uk, koji vodi Ministarstvo unutrašnjih poslova i podržava NSPCC, piše da žrtve modernog ropstva u UK dolaze iz više zemalja – među kojima su Nigerija, Albanija i Vijetnam – dok je 90 njih iz UK identifikovano 2013. Mađarska je još jedna zemlja koja se često pominje u slučajevima trgovine ljudima i ropstva, poslednji put u januaru ove godine, kada je vlasnik jedne fabrike na zapadu Jorškira proglašen krivim za zapošljavanje velikog broja Mađara kao „ropske radne snage“.

Situacija je bila gotovo ista i 2004, kada je K stigao u Veliku Britaniju.

„Sleteo sam na Luton, i neki tip je došao da me pokupi“, kaže K. „Kada smo stigli, pokazali su mi moju sobu, koju sam delio sa još dva Mađara.“

U toj kući u Stouk On Trentu je bilo samo tri spavaće sobe, ali tamo je živelo 22 ljudi. K je imao duvan, kafu i svoj džepni rečnik da mu pomogne da nauči engleski: „Sve što mi je potrebno, zapravo“.

Sutradan je počeo da radi, i iako mu nisu oduzeli pasoš, nikada nije video svoju platu. „Bez para ili znanja jezika, ne možeš nikuda da pobegneš, pa nisu morali da mi oduzmu dokumenta“, odgovorio mi je K kada sam ga pitao šta ga je sprečavalo da pobegne.

K je bio plaćan 50 funti nedeljno za puno radno vreme, i najveći deo njegove plate je odlazio direktno njegovom trgovcu. „On je popunio sve formulare kada sam se prijavljivao za posao – ja ih nikada nisam video“.

U aprilu 2005. K-a su odvezli u Bolton na novi posao.

„To je trajalo 18 meseci, otprilike“, nastavlja K. Radili smo, a novac su nam oduzimali. Na kraju sam dobijao manje od 50 funti koliko mi je pripadalo, jer su mi trgovci rekli da me štite od nekog drugog mafijaša. Nisu mi davali ništa.“

Tokom vremena, K-ov engleski je bivao sve bolji i ponovo je počeo da žudi za slobodom. „Posle neke dve godine sam ponovo poželeo da budem nezavisan“, priseća se K. „Već sam im dao preveliki deo svog života. Nisam želeo da im dajem još vremena.“

K je ranije razmišljao o begu, ali kaže da nije mogao da smisli izvodljiv način za to. „Iz kog razloga? Da budem beskućnik? Ne“, kaže on. „Možda sam mogao da pokušam da ostanem u Engleskoj – tamo je blaža klima; opstao bih na ulici. Ali pomislio sam da bi oni mogli da mi naude. Ako neko može da pobegne, to znači da svi ostali mogu da pobegnu, a oni to ne bi dozvolili.“

Shvativši da to ne može da izvede sam, K se udružio sa još par drugih u istoj situaciji. Osmislili su plan u saradnji sa rukovodstvom firme u kojoj su radili u Boltonu, i sve je počeo da se sklapa. Jedan od menadžera je odveo K-a i ostale u banku, svakome od njih pomogao da otvore račune i počeo da im platu uplaćuje direktno. Trgovci su ubrzo počeli da se žale i da pitaju gde su njihove pare, ali uprava ih je uputila na lažni bankovni račun.

„Nedelju dana kasnije, iz firme su rekli trgovcima da ih policija traži“, kaže K. „Samo su se spakovali i otišli iz zemlje.“

Neko vreme je situacija bila stabilna. Bilo je leto 2006, i K i ostali su živeli i radili u potpunoj slobodi. Ali onda se opet desilo sranje. Ugovor im je istekao. Šestorica ljudi sa kojima je K živeo, svi Mađari, nisu govorili engleski, i bilo im je teško da nađu posao. K je poslednjim parama poslao ostale u Mađarsku, ali uskoro se ponovo obreo na ulici, sam i bez prebijene pare.

„Više nisam mogao da shvatim Mađarsku – promenila se; politika, ljudi, kultura“, kaže on. „Osećao sam se kao stranac. Čak ni ulice nisu bile iste. Grad u kojem sam odrastao više nije bio moj.“

K je ponovio radio i štedeo, i kupio je avionsku kartu da se vrati u Englesku.

Do decembra 2009. se vratio u Mančester, radio nesigurne poslove i osećao se bedno. Nije mogao da priušti stanarinu, i rešio je da još jednu zimu provede na ulici, kada ga je pozvao jedan stari prijatelj, koji je poznavao grupu Mađara koje su držali kao roblje, baš kao i K-a tri godine ranije. „Znao je šta sam prošli put uradio i da sam isplanirao beg, pa me je pitao da li mogu da im pomognem da urade to isto“, kaže K, smešeći se.

Ubacio se unutra, tajno. „Otputovao sam u Lids. Sačekao me je neki čovek“, kaže on. „Kada sam stigao u kuću, ono što sam video me je duboko uplašilo. Svi koji su bili tamo su bili žrtve trgovine ljudima.“

Kao što K to zna, za sticanje poverenja neznanca kada te izrabljuju i manipulišu tobom je potrebno dosta vremena. K je počeo da radi, i plaćali su mu samo 10 funti nedeljno, kao i ostalima. „Napokon, posle par meseci, jedan od momaka sa kojima sam živeo je rešio da se pobuni“, kezi se K. „Počeo je da razgovara sa mnom i da se raspituje šta bismo mogli da učinimo.“

K i njegovi novi prijatelji su odlučili da kontaktiraju mađarske novinare i vlasti. Ubrzo je izdat nalog za hapšenje, i policija je izvršila raciju na kuću.


Pogledajte i „Evropa ili smrt: bektsvo iz Sirije“:


Preko Armije spasa, K i ostali su odvedeni u sigurnu kuću i smesta stavljeni u okvir programa zaštite svedoka. „Dugo smo putovali do tamo“, kaže K. „Ušli smo u kuću, koja je bila ogromna. Imao sam dnevnu sobu! Stvarno mi se dopalo.“

Sa obezbeđenim resursima, K je uskoro našao posao i pomagao i drugima da ga nađu. „U Engleskoj je lako naći posao – ko god da kaže da ne može da nađe posao, taj laže“, smeje se on.

Kako se naš razgovor bližio kraju, pitao sam K-a kako se sada oseća, kada se seti svega što se dogodilo.

PREPORUČUJEMO:Fanatični crtač Linnch i njegov svet lažnih heroja i modernog ropstva

„Tako je kako je“, odgovara on. „Mada, želim da učinim više da pomognem da se zaustavi trgovina ljudima i spreči ropstvo. Čak i ako mi nikada ne plate za to – čak i ako treba da odem na nezvanični tajni zadatak – ja bih to učinio. Da imam priliku da počistim to đubre i pomognem ljudima, učinio bih to. Ponovo bih to učinio. Samac sam, pa barem ne moram da se brinem za decu, ženu i kuću.“

Bitan deo K-ove priča je saglasnost; njegova odluka da se 2004. faktički dobrovoljno prijavi za ropstvo, čak iako to nije svesno učinio, postavlja važno pitanje o tome šta zaista znači biti rob. Mi zamišljamo da je to proces nagovaranja i prisile na rad, ali K je svoju slobodu ponudio trgovcima. Da su njegovi prvi trgovci uhvaćeni 2004, to bi možda zakomplikovalo slučaj. Ali srećom, po članu 2. novog Zakona o modernom ropstvu, nije važno da li je žrtva dobrovoljno otišla na put.

„Još uvek se sećam osećaja nerazumevanja toga šta se događa kada sam prvi put stigao ovamo“, rekao je K, motajući cigaretu pre odlaska. „Bio sam očajan, i oni su to zloupotrebili i izrabljivali me. Ne smem da dozvolim da se to više ikome dogodi, dokle god sam živ.“

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu

Link Izvora

Klikni za komentar

Odgovori

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Na Vrh