Zabava

Kako je to kada ti na Tajlandu uhapse oca zbog trgovine heroinom

Adrijan kao beba, sa svojim ocem Vorenom Felouzom

Ja sam izgubio oca, ne samo jednom, već tri puta.

Prvi put se to dogodilo kada sam imao samo dve godine. Moj tata, Voren Felouz, je bio uhapšen u Bangkoku, u pokušaju da prokrijumčari 8,5 kilograma heroina u Australiju. Zbog toga mu je pretila smrtna kazna, o njemu se govorilo u vestima širom sveta, i uništena je stabilnost čitave moje porodice. Ali pre svega, moj otac mi je slomio srce. Kada odlučiš da postaneš diler droge, to je kao da si napravio pakt sa đavolom, a đavo uvek dođe po svoje.

Kako detetu da kažeš da je njegov tata loš čovek, da je zaključan i da truli u zatvoru na Tajlandu? Moja mama je pokušavala, ali ja sam u njegovom odsustvu u svojoj glavi stvorio sliku o junačkom alfa mužjaku. Onda sam jednog dana video tatu na televiziji i konačno se suočio sa istinom, ali nisam to mogao da svarim. Kada mi je mama rekla da on nikada neće da se vrati kući, imao sam nervni slom. Imao sam samo devet godina.

To je kod mene okinulo mentalno stanje poznato kao OPM: opsesivni poremećaj mišljenja. Bio sam zatočen u mučnoj petlji destruktivni misli. Niko nije očekivao da ću da se oporavim ili da makar ozdravim. Sada ne samo da je moj otac bio izgubljen, već sam to bio i ja.

Ulaz u zatvor Bangkvang. Fotografija via

Drugi put kada sam izgubio oca je bilo kada je dobio kraljevsko pomilovanje i kada je pušten iz ozloglašenog zatvora Bankvang, ili „Velikog tigra“, kako su ga zvali Tajlanđani, zato što jede žive ljude. Voren se vratio duboko pogođen svojim iskustvom. U bolesnoj ironiji, koju je on kasnije nazvao poetskom pravdom, droga zbog koje je pao je srušila njegovu dušu. Tokom 12 godina robije, postao je teški heroinski zavisnik.

Kada smo se moj otac i ja konačno susreli licem u lice, u prigodno nazvanom baru „Sud“ u Sidneju, znao sam – mada to nisam želeo da priznam – da ga je zavisnost otela od mene. Usledilo je 16 godina društvenih, mentalnih, fizičkih i porodičnih potresa između nas. Mogućnost takozvanog normalnog odnosa između oca i sina nije postojala.

Čim sam dovoljno odrastao, otišao sam. Nije prošlo dugo vremena pre nego što sam se obreo na tankom ledu, eksperimentišući i ispitujući svoje granice. Nazovite to mladošću, ili obračunom sa problematičnom prošlošču, ali želeo sam da probam sve što mi život pruža.

Pročitajte i: „Kako je zabavljati se sa dilerom droge u Srbiji“

U nekom trenutku je postalo jasno da moram da raskrstim sa svojim ocem. Živeo sam i radio u medijima u Londonu, i odlučio sam da ga odstranim, metaforički rečeno. Bio je mrtav za mene. Problem je bio u tome što je to bio samo još jedan oblik potiskivanja. Trpao sam još više prtljaga u već prenatrpani odeljak u mom emotivnom sistemu.

Godinama kasnije, iznebuha sam dobio poziv sa nepoznatog broja. Obično se nikada ne javljam na nepoznate brojeve, ali ovog puta, iz nekog razloga, javio sam se. Bio je to moj otac. Prošlo je barem pet godina otkako sam čuo taj raspuknut glas. Talasi anksioznosti su mi preplavili celo telo.



Adrijan i njegov tata Voren

I tako smo se ponovo našli licem u lice, ali su ovog puta uloge bile obrnute. Osećao sam se kao da sam ja otac, a da je on sin. Izgledao je grozno, možda mu se bližio i kraj. Znao sam da nikada neću moći da nadoknadim izgubljeno vreme. Bio sam pun zebnje i skeptičan, zbog toga kako se ranije ponašao. Nisam mogao samo da se okrenem i da odem; bila mu je potrebna moja pomoć.

Moj otac je napisao knjigu pod nazivom „Šteta je načinjena“, koju su pročitali milioni ljudi širom sveta. Ponadao sam se da ćemo se preko nje ponovo spojiti. Da ćemo u kombinaciji tiražne priče i mojih medijskih veština producirati film i povratiti porodičnu ravnotežu. Možda ćemo ovog puta zajedno otići u onaj čuveni sumrak.

Ali neke štete ne mogu da se isprave. Zavisnost od droge je suviše moćna i sveobuzimajuća. Moj otac je ponovo poklekao, i krenuo mračnim putem psihoze. Godinama je s prekidima boravio u psihijatrijskim odeljenjima, zbog čega je moja porodica bila na ivici pucanja. Nažalost, ta veza nije mogla da se održi. Heroin je zatrovao bilo kakve šanse da imamo zdrav i dugoročan odnos. Morao sam da napravim najteži i jedini izbor koji sam imao. Izgubio sam oca po treći i poslednji put. Nit je bila presečena.

Nedavno sam i sam napisao knjigu „Krvavo mleko“, o tome kako je odrastati kao sin osuđenog dilera droge. Bilo je to nešto što sam morao da učinim. Da bih pobedio svoje demone, otkrio istinu, i što je najvažnije, suočio se sa stvarnošću. Svojom krvlju sam zapisao svoja osećanja i iskustva na papir.



Voren se na kraju preobratio u hrišćanstvo. Ovo je kadar filma koji su producirali adventisti iz Sidneja. Fotografija via

Jedino što sam iz svega ovoga naučio je tužna činjenica da mediji i društvo na problem droge gledaju kroz usko sočivo. Fokus je uvek na zavisnicima, dilerima, kartelima i ratu protiv droga. A šta čemo sa majkama, očevima, braćom i sestrama, i voljenima koji iznova i iznova čiste nered? I oni pate, i te patnje su nemerljive i traju čitavog života. Ima mnogo glasova sa druge strane koji se ne čuju.

Čitavog života sam očekivao da ću da postanem raspali džanki, ili tvrdokorni kriminalac, kao moj otac. Sramota zbog postupaka mog oca me je motivisala za svaki potez. Ali jebeš to, neće mi genetika određivati život. Iako je podgrevala moju neprirodnu odlučnost, i iako sam zbog nje u nekoliko navrata bio na rubu propasti.

Heroin je suštinski zao. Po prirodi nepopustljiv i sasvim surov. Čuo sam mnoge filozofske analogije, ali ova je na mene ostavila dubok utisak. Moj otac, diler droge, drži pištolj uperen u glavu zavisnika ili uživaoca, ali ne povlači okidač. Oni to čine umesto njega. Ali šta bi bilo da je moj otac bacio drogu u WC šolju i povukao vodu? Ko zna, odavno sam prestao da sanjarim o kliznim vratima sudbine.

Adrian Simon je autor „Krvavog mleka“. Čitajte još o njegovoj priči ovde.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu

Link Izvora

Klikni za komentar

Odgovori

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Na Vrh