Zabava

Kako sam bila zamorče u jednom od najranijih eksperimenata sa LSD-om

Mentalna bolnica Vejbern u Saskačevanu, slika iznad, mesto na kom se pedesetih eksperimentisalo sa LSD-om. Photo via Flickr user BriYYZ

Bilo je prijatno letnje posle podne kada je Kej Parli obukla plavu kariranu haljinu koju je sama šila, a potom prošetala do obližnje male građevine u Vejbernu, u pokrajini Saskačevan, u Kanadi, gde će prvi put u životu uzeti LSD.

Bilo je to pedesetih, a Parli je bila psihijatrijska medicinska sestra u mentalnoj bolnici Souris Veli, poznatoj i kao mentalna bolnica Vejbern, gde se vršilo uticajno istraživanje lisergične kiseline.Trebalo je da se sastane sa Fransisom Hakslijem, antropologom i nećakom pisca Oldosa Hakslija (koji je napisao slavno delo „Vrata percepcije“ o svom iskustvu uzimanja meskalina).

Ako Fransis misli da ću izaći na kraj sa LSD-om, onda će sve biti u redu“, napisala je Parli u svojoj nedavno objavljenoj knjizi Inside „The Mental„.

„U jednom trenutku najnormalnije pričam sa Fransisom, već u sledećem lampa iza njega svetli otprilike jačinom sunčeve svetlosti.“

Iskustvo Parlijeve prilično je jedinstveno kad su u pitanju psihijatrijska lečenja, LSD i najslavnija mentalna bolnica u Saskačevanu. Pre nego što je bila medicinska sestra, ona je 1948. godine primljena u istu bolnicu kao pacijent. Prvobitno se smatralo da je šizofreničarka, ali će joj mnogo kasnije biti postavljena dijagnoza manične depresije. Ona je bila i treća generacija u svojoj porodici koja je ogromne prostorije u velikoj zgradi od cigle zvala domom — njen deda je tamo boravio sa dijagnozom paranoje, a njen otac je u bolnicu primljen kad je ona imala samo šest godina i ostao tamo decenijama.

Pročitajte i: „Prednosti i mane uzimanja LSD-ja“

Kad se ova 93-godišnjakinja osvrne na vremena u kojima psihijatrija nije bila opterećena birokratijom i kada se insistiralo na tome da mentalno zdravlje bude kreativno, ona vidi propuštenu priliku zbog anateme koja je nastala oko lečenja LSD-om. Budući da su danas istražitelji i institucije ponovo počeli da razmatraju pomoć koju ova psihodelična droga može da pruži, Parli kaže da je bitno da Kanada bude predvodnik u tom radu.

„LSD je otvorio vrata sveta mentalno obolelih“, rekla je Parli za VICE.

„Istraživali smo jednu važnu oblast i većina sestara imala je veoma pozitivan odnos prema korišćenja LSD-a. Kad je psihijatriji bilo zabranjeno da dalje istražuje LSD, bilo je to kao da ste naše doktore proglasili dilerima droge ili nečim sličnim.

Kad je Saskačevan bio psihodeličan

Mentalna bolnica Vejber, prvobitno zvana Bolnica Saskačevan, otvorena je 1921. godine pored reke Souris u jugoistočnom Saskačevanu. Kad su Parlijev deda i otac prvi put stigli u bolnicu, bilo je to u vreme kad je lečenje mentalnih bolesti bilo institucionalizovano, a kružile su glasine o maltene zatvorskom ophođenju prema mnogim pacijentima. Mentalna oboljenja nisu bila mnogo bolje shvaćena ni više godina kasnije kad je sama Parli primljena u bolnicu.

„Ne mogu da kažem da sam bezrezervno volela tu mentalnu bolnicu“, napisala je ona u svojoj knjizi. „Bila je pretrpana, bučna, smrdljiva, zapuštena. Bilo je prisutno suviše autoriteta, a previše se ljudi ponašalo preteći ili posebno neinteligentno.“

Uobičajeni način lečenja u ono vreme bila je insulinska terapija — lekari su verovali da „restartuju“ ljude kad im daju prekomerne doze insulina. Bila je tu i vodena terapija, tokom koje su pacijenti morali da uranjaju u ledene ili vrele kupke kako bi se smirili. Redovan režim bila je terapija elektrošokom.

Srećom, u njenom bolničkom krilu, Parlijevoj je bilo dopuštena velika sloboda te je na kraju čak pisala za bolničke novine (jeste, bolnica je u ono vreme imala svoje novine). Ali sedam godina kasnije, nakon što je puštena 1949. godine, kada se Parli vratila kao sestra, ona kaže da je bolnica bila gotovo neprepoznatljiva.

Nedavna fotografija Kej Parli. Foto: Judith Silverthorne

„Bolnički krug bio je pun života“, napisala je ona u svojoj knjizi. „Neposrednija, opuštenija atmosfera bila je gotovo opipljiva.“

LSD je prvi put sintetizovao švajcarski apotekar Albert Hofman 1938. godine, a njegovo psihodelično svojstvo otkriveno je pet godina kasnije kad se ovaj slučajno nadrogirao. Pedesetih godina uveden je kao psihijatrijski lek, a predvodnik u njegovom istraživanju bio je baš Saskačevan. Ova pokrajina bila je savršeno mesto za LSD, prema rečima predsednice Kanadske profesorske katedre za istraživanje istorije medicine Erike Dajk. Tomi Daglas i Kooperativna komonvelt federacija (CCF) dobili su mandat da sprovedu reformu zdravstvenog sistema, uključujući i mentalno zdravlje.

„Pre toga, mentalne bolnice nisu baš doživljavane kao posebno terapeutska mesta, bila su to starateljske ustanove za koja znate da će neko reći da su bile neka varijanta zatvora“, rekla je Dajk za VICE. „Ali kako je u sve to ulagano više energije, počeli su da angažuju i više ljudi, pa su objavljivali oglase, u ovom slučaju i preko okeana i u Velikoj Britaniji, tražeći lekare i doktore sa pravom spremom. Želeli su ljude voljne da rade eksperimente koji će dovesti do sistematskih promena.“

Upravnik je bio britanski psihijatar doktor Hamfri Osmond. Osmond je zajedno sa Oldosom Hakslijem bio taj koji je 1956. godine prvi skovao termin „psihodelično“, u želji da najvernije opiše trip na LSD-u. Osmond je radio istraživanja sa meskalinom i želeo da vidi kakva će vrata otvoriti LSD.

„Pokrajina je ulagala u istraživače, a potom im davala slobodu da vrše ta istraživanja“, rekla je Dajk. „Dakle, mogli bismo, sa naknadnom pameću, da kažemo da je to bilo kvazi-etičko ponašanje, ali su oni u svakom slučaju mislili da su deo progresivnog niza promena.“

Američka psihijatrijska asocijacija (APA) je 1957. godine bolnici Vejbern dodelila nagradu za njena dostignuća, a Parli je osećala da se ova tada nalazila na „na vrhuncu svojih otkrića„.

Saskačevan je bila vodeća institucija ovoj oblasti, a ceo svet nas je gledao“, napisala je ona.

Istraživanje LSD-a isprva je za zadatak imalo da pronađe uzrok šizofrenije i lek za nju, iako šizofrenični pacijenti nisu dobijali doze. Umesto toga, Parli je objasnila da su doktori i sestre uzimali drogu kako bi se uverili u to kako je to imati halucinacije, što bi moglo dovesti do većeg saosećanja sa pacijentima ili čak njihovog izlečenja.

„Najpozitivniji aspekt uzimanja LSD-a u Vejbernu bio je omogućavanje osoblju da doživi halucinacije. Tako su oni mogli bolje da shvate kroz šta prolaze njihovi pacijenti“, rekla je Parli za VICE. „Svest o tome da ‘normalna’ osoba može veoma lako da upadne u svet izmenjene percepcije svima je otvorio oči. Kao bivša pacijentkinja, osećala sam se kao da konačno mogu da prenesem svoja iskustva ljudima koji će ih razumeti.“

Bilo je ohrabrujućih dejstava i kod ljudi sa paranojom i zavisnostima. Posao Parlijeve često je bio da sedi sa pacijentima, pruža im utehu i brine o njihovoj bezbednosti dok su bili na tripu.

Prema njenom iskustvu sa uzimanjem LSD-a, Parli kaže da ono nije imalo uticaja na njenu maničnu depresiju, ali ju je u svakom slučaju promenilo.

„Stekla sam potpuno novu sliku o sebi u tom trenutku i to mi je tokom godina višestruko dalo snage“, napisala je Parsli. „Ja, koja sam sebe smatrala slabićem, bila sam jedna od jakih. Bilo je to pravo otkrovenje.“

Ali samo istraživanje LSD-a nije dugo potrajalo.

U tom periodu u Sjedinjenim Državama (i Kanadi), CIA je sprovodila neetičke eksperimente pod nazivom Projekat MKUltra ne nepoznatim subjektima. LSD je takođe prisvojio kontrakulturni pokret šezdesetih. Selidba LSD-a iz bolnica na ulice dovela je do zabrana, a zatim, 1968. godine, i do toga da je LSD postao ilegalan u Kanadi. Konvencija o psihotropskim supstancama je 1971. godine u velikoj meri stavila tačku na sva istraživanja LSD-a širom sveta.



Bolnički krug mentalne institucije Vejbern. Foto via Flickr user BriYYZ

LSD se vraća

Za ženu koja u devetoj deceniji života živi u Redžini, Parli kaže da je isprobala baš mnogo LSD-a.

„LSD je na posredan način delovao tako blagorodno na mene da i dan-danas ne mogu da ne osećam zahvalnost prema toj drogi“, napisala je u knjizi ona. „Jednom davno nekoliko odvažnih ljudi pronašlo je način da proširi okvire ljudskog uma. Jesu li oni bili ludi? Ko to zna? Pravo pitanje je: ‘Je li baš bilo pametno zabraniti tu čitavu stvar?'“

Mnogi istraživači danas postavljaju upravo isto pitanje. Dajk je verovatno uradila najopsežnije istraživanje ranih dana LSD-a i u međuvremenu pomno pratila svaki njegov novi razvoj. U nedavno objavljenoj studiji u Žurnalu kanadske medicinske asocijacije, Dajk tvrdi da bi LSD mogao da odigra veliku ulogu u pomoći našem stanovništvu u poodmakloj dobi.

Budućnost psihodeličnih droga mogla bi da bude izrazito drugačija“, rekla je Dajk. Ne zato što je nauka o psihodeličnim drogama nužno promenila ono što znamo o njima, već mislim da se prilično izmenio kontekst u kojem bismo mogli da ih upražnjavamo.“

Intenzivna psihoterapeutska istorija LSD-a mogla bi da odigra ključnu ulogu u palijativnoj nezi. Dajk kaže da on neće dovesti do izlečenja ili umanjenja bola, ali bi mogao da pomogne ljudima da se pomire sa umiranjem.

To je jedna od oblasti za koju mislim da ima najviše potencijala za razvoj, ne samo duhovno, već i kao razmišljanje o izlečenju na drugi način, ne isključivo biomedicinskim putem, već više holističkim pristupom„, objasnila je Dajk.

„Polako počinjete da uviđate u nekim novim diskusijama o palijativnoj nezi da upotreba LSD-a ili psihodeličnih droga u tom kontekstu ne umanjuje bol, niti je on specifičan oblik tradicionalne terapeutske intervencije — već da ima više veze sa teskobom izazvanom umiranjem.“

LSD bi mogao da odigra i bitnu ulogu kod mentalnih bolesti koje je teško lečiti, poput anksioznosti i depresije. Dajk je ispričala da je kanadsko zdravstvo tokom prošle godine odobrilo studije psilocibina, psihoaktivnog sastojka magičnih pečuraka, konkretno za lečenje post-traumatskog stresnog poremećaja.

„To pacijentima omogućuje da izađu iz sebe i posmatraju sve kao da su muva na zidu, umesto kao nešto što se dešava njima ili sa njima“, rekla je Dajk.

Na neki način to je klasična psihoterapeutska ideja, to je nešto što zapravo želite da postignete, ali oni su imali osećaj da to mogu da postignu u roku od osam sati, a ne tokom godina i godina i godina.“

Ona je dodala da ako koncept okretanju ka unutra prevagne, mogli bismo da zamislimo kako to primenjujemo u najrazličitijem psihoterapeutskom kontekstu.

„Ako smo spremni da prihvatimo tu ideju, onda mislim da biste mogli da zamislite kako napredujemo u raznim pravcima“, rekla je ona. „To će stvarati raznorazne uvide.“

Ona je optimistična i po pitanju napretka istraživačkih alatki kao što su tehnike naprednog medicinskog snimanja, koje istraživačima omogućuju da vide šta mozak tačno radi tokom izmenjenog stanja svesti pacijenata.

Dajk je istakla da otkako je studija britanskog neuropsihofarmakologa Dejvida Natona iz 2007. godine pokazala da su alkohol i duvan štetniji od psihodeličnih droga, nastalo je uzbuđenje u naučnim krugovima i došlo do popuštanje strogosti propisa širom sveta.

Većina ovih studija i dalje se poziva na istraživanja sprovođena u Vejbernu, iako je sama bolnica srušena 2009. godine. Ali da li bi Saskačevan, mesto rođenja reči psihodelično, mogao ponovo da postane lider u istraživanju LSD-a?

„Pravi odgovor na to pitanje je ne znam“, rekla je Dajk.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu

Link Izvora

Klikni za komentar

Odgovori

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Na Vrh