Gradovi

Poetska zbirka Haimea Labastide, „So bi imala ukus prasine“

BEOGRAD – Agora jedan od retkih srpskih izdavača koji ima tematski raznovrstnu, ali uvek izvrsnu selekciju novih naslova, upravo je objavila knjigu lirike meksičkog pesnika Haimea Labastide „So bi imala ukus prašine“.

Glavni urednik Agore pisac, pesnik i nekada veoma cenjeni književni kritičar Nenad Šaponja uveo je čitaoce u Labastidino delo, pošto je to prva njegova knjiga koja se pojavljuje u srpskom prevodu o meksickoj literaturi.

„Pesnička aktivnost u Meksiku, u drugoj polovini XX veka je prvenstveno bila obeležena drastičnim smanjenjem takozvanih književnih kružoka, koji su krajem XIX veka i pocetkom XX bili mesta na kojima su pesnici uživali u čcitalackoj publici, i obrnuto, mesta na kojima su čitaoci locirali pesnike i često ih čcitajući u njihovim časopisima, knjigama, promocijama i slicnim dogadanjima“, konstatovao je Šaponja.

On je zabeležio da je „verovatno jedna od poslednjih grupa druge polovine XX veka, ako ne i poslednja, koja je bila nosilac ove tradicije u meksičkoj književnosti, bila grupa ‘Pobunjeni klas'“.

Ova grupa je okupila pet mladića entuzijasta, istraživača, upoznatih sa nacionalnom i svetskom književnošću, koji su ujedinili svoje nemire u nastojanju da objave prvu zajednicku knjigu 1960. godine, ciji je naslov glasio „Pobunjeni klas“, u izdavackoj kuci Fondo de Cultura Económica.

To su bili, dodao je Šaponja: Huan Banjuelos (Tukstla Gutierez, Cijapas, 1932), Haime Augusto Šeli (Meksiko Siti, 1937), Haime Labastida (Los Mocis, Sinaloa, 1939), Oskar Oliva (Tukstla Gutierez, Cijapas, 1937) i Eraklio Zepeda (Tukstla Gutierez, Cijapas, 1937 – Tukstla Gutierez, Cijapas, 2015).

On je napomenu da su prva četvorica bili prvenstveno pesnici, dok je poslednji više težio prozi, a svi oni su, na kraju krajeva, bili, ili su i dalje deo književnog života Meksika.

„Potraga ovih mladića, u opštim crtama, imala je veze sa skretanjem pažnje na potrebu da se književnost ponovo usredsredi na društvene teme, posebno na trenutak u kojem su živeli, kao i, s vremena na vreme, na zajednice udaljene od velikih urbanih centara, ističući njihove ukorenjene običaje i nestašice sa kakvim su se suočavali, iako taj zajednički ulog nije značio da njihovi stilovi imaju sličnosti (kao što je bio slučaj sa većinom književnih kružoka koji su delovali pre njih“ objanio je Šaponja.

Unutar prve već spomenute knjige, svaki pisac je napravio neku vrstu izjave, ličnog manifesta onoga što je tražio ili što ga je uznemiravalo.

Na primer, Labastida je govorio: „Nije covek taj koji ostaje indiferentan pred cepanjem jednog naroda“.

Labastida je završio osnovne i doktorske studije filozofije, na Nacionalnom autonomnom univerzitetu Meksika, a njegov diplomski rad i disertacija bavili su se filozofijom Renea Dekarta. Objavio je devet pesnickih zbirki: „El descenso“, 1960, „La feroz alegría“, 1965, „A la intemperie“, 1970, „Obsesiones con un tema obli – gado“, 1975, „De las cuatro estaciones“, 1981, „Dominio de la tarde“, 1991, „Elogios de la luz y de la sombra“, 1999, „La sal me sabría a polvo“, 2009, „En el centro del ańo“, 2012, kao i niz knjiga iz oblasti književne kritike i filozofije.

Dobitnik je brojnih književnih nagrada i priznanja, član je meksicke Akademije umetnosti.

Objavljivanje Labastidine zbirke „So bi imala ukus prašine“ finansijski je podržala meksička Fondacija za kulturu.

Foto www.freeimages.com/ Morvan Rodrigues

Link Izvora

Klikni za komentar

Odgovori

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Na Vrh