Za Damira Avdića, u narodu poznatog kao Graha, Diplomatz, kao Bosanski psiho prvi put sam čuo relativno kasno, ako uzmem u obzir da na punk i underground sceni djeluje više od 20 godina. Bilo je to prije nekih šest, sedam, godina kad sam slučajno, ili namjerno, više se ne sjećam ni sam, naletio na pjesmu Bratstvo i jedinstvo sa drugog albuma pod nazivom Život je raj. Naravno, za album sam naknadno saznao, ali tekst pjesme na mene, koga mnogi smatraju jugonostalgičarem, djelovao poput otkrića nove planete. Graha, zvat ćemo ga tako ubuduće jer mi najviše prija, pruža neku notu ljudskosti, je pjevao umjesto mene.
Od tada do danas Graha je postao moj glasnogovornik i još bolje, postao mi je i blizak prijatelj. Prokletstvo je to. U tih šest, sedam godina koliko se privatno poznajemo samo sam jednom uspio sa njim uraditi ozbiljan intervju i to, naravno, onaj prvi put u ljubljanskom klubu kina Šiška. Od tada do danas sastajali smo se, pričali, družili, gledao sam koncerte ali nikad nisam uspio odvojiti Grahu kao prijatelja od Grahe kao muzičara kojeg jako cijenim i sa kojim bi rado porazgovarao i ozbiljno o njegovoj muzici. Možda zato što je u svakom smislu riječ o istoj osobi, o čemu će biti i riječi u nastavku ove priče za koju sam ipak uspio sa Grahom ostvariti i tu, nazovimo je, poslovnu komunikaciju.
Graha je rodom iz Tuzle gdje je živio sve do iza onog prokletog rata u kojoj je imao i svoj bend Rupa u zidu. Čistokrvni punk. Dugo je Graha bušio tu rupu, ali na kraju je shvatio, valjda ono što su ovi iz Pušenja pjevali da „para vrti tamo gdje burgija ne može“, a kako u Tuzli para nije bilo, ali zajebi pare, nije bilo ni neke budućnosti. Graha se odlučio na selidbu. Pomogla je tu ipak ljubav. Ali gdje se odselio? Jebi ga, odao se klišeu i otišao je u Ljubljanu, Sloveniju. Da, u tom smislu se odao klišeu ali u svakom drugom nije.
„Ja sam već godinama svirao u Sloveniji, prije nego sam došao tu živjeti. Nije to bilo ništa planski, da sam imao namjeru otići negdje, bilo je meni dobro i u Tuzli, ali zaljubio sam se i ostao živjeti ovdje. U ljubavi su odluke kratke i jasne. Ako vagaš i premišljaš, onda nešto nije u redu“, malo nam je pojasnio Graha tu svoju odluku.
Ljubav. Jednom je rekao i tu ćemo se složiti sa njim da je danas najteže reći: „volim te“. A Graha je satkan od ljubavi iako se na prvo slušanje i na prvi pogleda tako ne čini.
‘Revolucija’ nije ta seksi slika, kad stojim dignutog kurca na barikadi, već dosadan, spor, ustajao činovnički posao
Da bi preživio Graha nije radio na „baušteli“, kako to naši narodi od milja zovu građevinske radove, već je nastavio gdje je stao sa Rupom u zidu, ali ovoga puta sam sa jednim instrumentom i jednim akordom. U međuvremenu je objavio pet albuma, četiri knjige koje se naslanjaju na albume i u neku ruku su proširena verzija albuma u onom tekstualnom smislu, a nerijetko se njegova muzika može čuti u kazališnim predstavama širom Slovenije. Kao da je vječno tamo. Nastavio je tamo gdje je stao u Tuzli i činjenica da će ga mnogi smatrati „čefurjem“, kako pogrdno nazivaju „južnjake“, nije ga ni malo pokolebala. Ni osvrnuo se nije.
Foto: Damjan Osredkar
„Strah da ćeš izgubiti svoj identitet, da će se utopiti u nekoj novoj sredini, ili da će ti ga neko “uzeti“ ili “podrediti“ na bilo koji način, govori samo o tome da ti sam imaš problem sa svojim identitetom. Ili ti je breme, ili ti je kompleks koji skrivaš agresivnim isticanjem, galamom ili “branjenjem“ od ne znam čega. Oni koji razmišljaju na taj način moraju braniti svoj identitet od sebe samih. Jer identitet nije nešto što ostaje netaknuto za čitav život. To je korjen iz kojeg rasteš. I to je sve. I ako na kraju života budeš ličio na korjen, onda si ga proživio uzalud. Stablo ne liči na korjen, krošnja ne liči na stablo, a svi su jedno. Pustiš se svim mogučim uticajima i rasteš tako što primaš najbolje. Da je priroda htjela da sve ostane korjen, planeta bi bila beživotno mjesto sa nekoliko suhih grančica. Ako me se iko bude sjećao, sjetiće me se po nekim pjesmama. Biće i idiota koji će me gledati kao pripadnika ovih ili onih, ali takvi će me brzo zaboraviti.“
Ni jezik mu nije bila nikakva prepreka.
„Ima puno razumjevanja. Ja i dalje pišem na svom jeziku. Nastupam na svom jeziku. Možda i previše razumjevanja. Naravno, ja govorim iz svog iskustva i o ljudima kojima sam okružen. Isto tako znam da nisu svi istog iskustva kao ja. Jedino nerazumjevanje na koje sam naišao je u jednom dijelu državnog aparata. Ali od državnog aparata i ne očekuješ bog zna kakvo razumjevanje.“
Posljednji album „Manjina“ objavio je krajem prošle godine što je u neku ruku bio i povod za priču i baš kad smo obavili prvi dio posvećen njemu kao Bosancu u „deželi“ ispostavi se da bi zbog određenih pravnih zavrzlama mogao ostati bez stalne boravišne vize, iako je Graha uredni platiša poreza i ne samo to, već mu je i supruga Slovenka, baš kao i dvoje djece. Sistem kao da se poigravao sa onim koji po njemu najviše pljuje. Pardon. Graha je fino čeljade. Ne pljuje on po sistemu. Samo mu jebe mater. Sistem nekad uzvrati. Nehotice.
„Taj problem koji trenutno imam ovdje je banalan i birokratski, a koji u jednoj sekundi može izvrnuti život naopako. I na tome počiva sistem. Kad kažemo da ga treba mjenjati, rušiti, uvijek mislimo na ljude, političare, a skoro nikad na zakone. A oni su sistem. Sve ove face koje non stop gledamo po medijima, a koji navodno predstavljaju državu, kad bi ih se sve poskidalo malo toga bi se promjenilo i za vrlo kratko vrijeme, ubrzo bi sve bilo po starom, jer zakoni ostaju kakvi jesu. “Revolucija“ nije ta seksi slika, kad stojim dignutog kurca na barikadi, već dosadan, spor, ustajao činovnički posao, mjenjanja paragrafa koji nam vladaju životima i koje ili ne poznajemo, ili jako malo poznajemo, i ne čujemo za njih dok nas ne poklope.“
Hej! „Revolucija nije ta seksi slika, kad stojim dignutog kurca na barikadi.“ Zapitaste li se ikad šta je zapravo revolucija, tko se poziva na istu, kako, zašto..? Kažu ovi koji se smatraju „ljevicom“ da će nas pitati mladost gdje nam je bila hrabrost ili da parafraziramo Grahu „gdje nam je bio dignuti kurac“? Ne znam. Možda je problem baš u tima koji nam nameću tu odgovornost. Graha vrlo dobro zna o čemu pričam, pa i više od toga. Posvetio je skoro čitav album „Mein Kapital“ igrajući se sa tom „ljevicom“, sa revolucionarnim kapitalom, sa nedostatkom erekcije baš kod onih koji nam istu nameću.
„Ne ismijavam ja nikoga, ali se neki osjećaju ismijani i prozvani, a to nema veze sa mnom. A što se tiče ljevice, ne znam na šta pri tome misliš? Valjda ne na ovu kapitalistički odgojenu evropsku mladež koja maše zastavama “support pirate bay“ i slično? To je vrh kapitalističkog brijega. Dato im je malo zabave, malo besplatne muzike, filmova, pornića… Na nekim torentima se vrte ogromne pare. Milioni dnevno. Ta lafina “uzimamo bogatimo i dajemo siromašnima“, ili “nepoštivanje koncepta intelektualnog vlasništva“, ili “slobodan protok informacija“ je za djecu. Bogati postaju još bogatiji, a siromašni zatupljeniji i dezorijentiraniji. Ne gubi tu muzička industrija, jer uzimaju na skupim ulaznicama, na publishingu, na vlasništvu snimaka, na autorskim i izvođačkiim pravima, na svoj sili sranja koja su izmislili i ozakonili. Ja na torentima kradem muziku i to je fakat. Nije tako samo u slučaju ako je neki izvođač sam stavio svoje stvari na besplatan download.“
A baš to Graha i čini. Njegova muzika može se besplatno skinuti, a i na to ima odgovor.
„To što ja dajem svoju muziku na besplatan download, ne daje mi ama baš nikakvo pravo da nekome solim pamet i tražim da i sam učini isto u ime neke kvazi priće. To je moj izbor, a ti izaberi šta hoćeš. Osim toga, dosta izvođača koji su dali svoju muziku na free download imaju zaštićena svoja autorska i izvođačka prava. Organizatori koncerata plaćaju agencijama koja ih “štite“, a oni uplaćuju i njima “borcima protiv intelektualnog vlasništva“. Savršen krug. Ko da ga je Steven Seagal nacrtao.“
Pročitajte: VICE u kraju: Zvuk ozloglašene Karaburme
Ne, nije Graha ovdje aludirao na novopečenog Srbina. Ili bar tako mislim. Ali nije naš Stevica ni važan, iako bi se određena paralela između njega i Grahe dala povući. Nemojte me sad vješati odmah. Jedina paralela koja ih povezuje je ona od žica na gitari. Graha ipak nikad neće nastupiti na novogodišnjoj noći u sred Beograda. Ne. On ipak pripada onoj manjini koju takve stvari ni ne zanimaju. I ne samo to. Kako god da okreneš on pripada nekoj manjini.
„U nekim stvarima u životu, uvijek si manjina. Za mene ključna stvar je muzika i kad pogledam daleko nazad, u vrijeme Jugoslavije, i tu smo bili manjina po onome što smo slušali. To što danas izgleda kako su svi slušali punk i novi val, to je samo privid, medijska slika. Neki od ljudi koji su tad stvarno bili u tome, kao mladi, danas su na pozicijama sa kojih se dobro čuju i govore o tome pa je slika puno veća nego što je stvarno bila. Gledao sam EKV sredinom osamdesetih u Tuzli, u bašti jednog kafića, da me danas pitaš koliko je ljudi bilo reći ću ti “hiljadu, nije se moglo disati“, ali u stvarnosti, tu ne može stati više od dvjesto ljudi. I na kraju imaš ono glavno pitanje, koliko je tu ljudi stvarno slušalo njih, i tako dobiješ tu manjinu. A osjećati se kao stranac možeš i kod kuće.“
Ima ona teza da dobre umjetnosti ne bi bilo ako bi svi bili sretni. Tuga je pokretač. Kod Grahe je to sve, međutim, vrlo jednostavno. Njega, kako kaže, pokreće to da se osjeća dobro dok radi to što radi.
„Ja ovo volim. To je pokretač.“
A sad opet uklonite malu djecu. Sjećamo se onih priča, đavo će znati odakle potiču, o muzičarima koji na bini izgube kontrolu nad sobom jer kao da ih neka viša sila preuzme. Da, ona đavolska sila koja tjera muzičare da razbijaju gitare, lupaju bubnjeve, pljuju po publici. Lucifer, himself na djelu. E, Graha je možda oličenje toga. Jedan mirni, fini, samozatajni čovjek u trenutku kad uzme tu gitaru u ruke, popne se na binu doživi transformaciju. Dr. Jekyll and Mr. Hyde? Ne, to je samo frizirana verzija istog čovjeka. Ništa više, a izgled vara.
„Da, to je jedna ista osoba, samo različito “agregatno“ stanje. Kao voda i led. Ono što mene “pretvara“ iz jednog u drugo je gitara, pojačalo i stih. Priča u koju uđem skoro istog momenta kad počne. Do sredine prve pjesme ja sam već skroz unutra. Znam s kojom pjesmom počinjem koncert i s kojom završavam, sve između se odvija na licu mjesta. Problem je ako iz nekog razloga pjesma s kojom sam namjeravao završiti koncert uleti u priču prije, to se desilo nekoliko puta, tad su koncerti trajali dva i po sata, a to nije pametno, ni za mene fizički, a ni za koncert, jer se gubi priča.“
___________________________________________________________________________
Pogledajte VICE film Svet suspenzija
___________________________________________________________________________
Gitara, pojačalo i stih. Pružite mu minimum prostora i Graha će ga ispuniti u svakom njegovom kutu. I nema tu puno filozofije. Ubija ta gitara, baš kao ona Woodie Guthriea, koja je ubijala fašiste. Ubija svaku klicu zla.
„To dobro zvuči, ali meni je draža ona JJ Cale-ova, “jedan akord je uvijek bolji nego dva“. Kod njega se najbolje vidi taj odnos sa gitarom i pjesmom. To je sve jedna ista nit koju vezeš čitav život. Zato jer to voliš. Zato jer je to neodvojivo od tebe. Čak i ako drugi naprave karijeru na tvojim pjesmama, kao Clapton u njegovom slučaju, to ne igra nikakvu ulogu. Da se vidjeti na izrazu lica da je njemu bilo bolje nego Claptonu.“
A kod Grahe je upravo u tome i tajna. Bitno je uživati u onome što radiš, ali ne samo to. Izdvojimo samo jedan stih pjesme „Umreži se“:
„Ja ukazujem, ja opominjem…“
Graha ukazuje, opominje, ali može li Graha i da budi iz učmalosti?
„Ako si ti budan dok nešto radiš, to je već puno“, odgovorio je. A razbudimo se sad čitavom strofom pjesme.
„’Dobro se osjećam jer sam potpisnik peticije; Moja tastatura je ubojito oružje; Ja ukazujem, ja opominjem, ja prosvjedujem; Dobro se osjećam jer ja i moji revolucionari; Vrebamo zlo u zasjedi; Na jebeno dizajniranoj stranici; Zato nemoj čekati ni časa, ni časa: Džojn the grup on a fejsbuk’.“
Nemojte čekati ni časa. Slušajte Grahu. On ipak budi, nekad i nasmije, ali najčešće zabrine jer Graha je katalizator svega lošega u ovom našem društvu. A i to je valjda neki početak, zar ne?
Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu
