Zabava

Kultni filmovi, ulične tuče, izgubljene godine: Intervju sa Harmonijem Korinom

Već više od dve decenije, Harmoni Korin izaziva u istoj meri i divljenje i prezir. Sa 19 godina, napisao je scenario za dramu Kids (režija Leri Klark) o grupi skejtera iz Njujorka od kojih je jedan HIV-pozitivan i upražnjava seks sa devicama bez zaštite.

Film je za to vreme bio prilično kontroverzan – devedeset pete AIDS je ubijao više nego ikada, a deca u filmu su pušila travu i tukla ljude bez razloga – pa ipak, Korinov scenario je dobro primljen. Film je stekao kultnu podršku, baš kao i njegov režiserski debi iz 1997. pod naslovom Gummo.

Nedavno sam razgovarao sa Korinom u Gagosian galeriji u Londonu gde izlaže svoju novu seriju slika, Fazors. Pričali smo o filmovima, izgubljenim godinama, i njegovoj ljubavi prema TV seriji Cops.

VICE: Da počnemo od Gummo, prvog filma koji si režirao. Pretpostavljam da su producenti očekivali nešto nalik na Kids, umesto nelinearni umetnički film?

Harmoni Korin: Da, nije bulo razumevanja ni pre a ni posle toga, bar ne iz pravca studija i finansijera. Sećam se da sam prvo ponudio scenario Miramaksu, jer smo za njih snimili Kids, ali čini mi se da nisu čitali dalje od osme stranice. Znao sam da mi se isključivo zbog popularnosti Kids ukazala prilika da snimim Gummo, zato kad su mi iz New Line Cinema odobrili finansiranje, bilo je u stilu „Evo ti, uzmi pare, nadamo se da ćeš da izvučeš bar senku uspeha prethodnog filma.“ Ali ja sam se usredsredio na stvaranje nečega vrlo određenog, vodila me je vizija.

Čitao sam da te je inspirisala TV serija Cops?

Tako je. Imao sam isečak iz te serije o duvanju lepka, pa sam ga izmontirao da bude samo klinac na panju sa zlatnom farbom u ustima. Imali smo njega kako istu stvar govori po sto puta, čuju se policajci – divan prizor mrljica zlatne boje kako mu izleću iz usta. Mislio sam da ćemo to moći da ubacimo u Gummo u pravom kontekstu, ali kad smo našli njegovu porodicu ispostavilo se da je u međuvremenu umro, pa nisu hteli da nam ustupe prava.

Cops je bila serija koja stvarno pomera granice. U to vreme, pre interneta, retko su se takve stvari viđale u medijima.

Jeste. Ja nikad ranije nisam video medijsku predstavu života iz vremena kad sam odrastao dole na jugu. Nije bila zastupljena južnjačka kultura, ni treš kultura. Najbolje je bilo kad u nekoj epizodi upadnu u sobu a ti vidiš hevi metal postere na zidu, ili nekog klinca u Bone Thugs-n-Harmonymajici kako sluša kantri. Tu je po prvi put mogao da se vidi taj čudan presek pop kultura. Jako je uticajna serija bila, jer mnogi ljudi nikad ranije nisu imali prilike da vide takve stvari.



kadar iz Gummo

Prvi scenario si napisao sa 19 godina, prvi film režirao sa 24. Kako si doživeo filmsku industriju tada, tako mlad?

Bilo je zabavno. Možda sam iznenadio roditelje ili ljude oko kojih sam odrastao kao delinkvent, ali mene tu ništa nije iznenadilo jer sam znao da moram da počnem da pravim stvari. Bilo je uzbudljivo jer sam najzad imao priliku da radim ono što hoću, ali i ludo u isto vreme – počeo sam da koristim narkotike, brzo je otišlo van kontrole.

Krajem devedesetih, počeo si da radiš na filmu Fight Harm, u kom bi provocirao strance sve dok te ne prebiju. Šta te je tu inspirisalo, i kako to da taj projekat nikad nisi završio?

Mislio sam da će to biti najbolja komedija svih vremena. Za mene je u najčistijem obliku komedije uvek postojao element nasilja, kao kad se VC Filds oklizne na koru od banane, a mislio sam da će i samo ponavljanje tih tuča biti smešno. Očekivao sam da Fight Harm postane nešto najpopularnije što sam ikad uradio, ali posle osam-devet tuča ispostavilo se da fizički ne mogu da izdržim, pa smo prekinuli snimanje.

Nisi ništa objavljivao u periodu od 1999. do 2007, posle Julien Donkey-Boy. Šta si radio tih godina?

Praktično sam nestao. Nisam ništa hteo da imam ni sa čim. Probao sam da vodim izolovan život. Naravno, bio sam super-naložen na narkotike, pa sam se u tom periodu izvlačio iz svega toga. Živeo sam u Londonu jedno vreme, u Francuskoj, u Južnoj Americi… U neku ruku, protraćio sam te godine.

Jesi li bio istrošen?

Ne znam. Uvek sam se trudio da sebe zabavim, a kad stvari postanu previše ozbiljne, zapalim negde da radim nešto drugo. Nije važno šta, samo dok se nešto dešava.

Čime si se zanimao u to vreme?

Šišao sam travu, pucao iz pištolja…

Nisi snimao filmove?

Ne baš. U tom periodu sam više bio u kriminalnom mentalitetu.

Jesu li se prijatelji brinuli za tebe, ubeđivali te da se vratiš umetnosti?

Ne bih rekao. Pred kraj tog vremena bio sam skroz izgubljen, potpuno sam se odvojio od svega i svakoga koga sam znao.

foto: autor teksta

Povratak je bio Mr Lonely, 2007. godine, strašno tužan film. To vuče iz tih godina?

Da, verovatno. Izlazio sam iz nečega, bilo je tu tuge.

Ona Iris Dement pesma u završnoj sekvenci je da ti se slomi srce.

[smeh] Sećam se kad smo montirali prvu verziju da sam pomislio „u jebote.“ Nisam mogao da verujem da već godinama pravim nešto toliko tužno.

Kažeš da danas slabo gledaš filmove?

Možda deset komada godišnje. Nekad je bilo po deset nedeljno. Čudno je to, još verujem u film ali mi je percepcija moći prizora potpuno promenjena. Čak više ne znam ni zašto film mora da traje dva sata? Film se bavi emocijom, poezijom, transcendencijom – to je sve enigmatično. Zašto onda standardna dužina? Mogao bi da traje samo jedan bljesak. Iskustva sa novim filmovima ne ostavljaju tako dubok utisak kao nekad, ali ako gledam filmove koji su mi značili u detinjstvu, to me stvarno uzbudi. Mad Max [Fury Road] je bio sjajan. Površinski tako jednostavan, kao video igra. Jedan od najboljih prošle godine.

Danas se toliko sadržaja strimuje. Da li ti je i dalje važna bioskopska premijera?

Obavezno! Kad ja snimam film, on je namenjen bioskopskom iskustvu. Još nisam snimao za televiziju: TV je medij za pisca. Daleko od toga da nema dobrih stvari tamo, ali ma koliko bila dobra televizija, to ipak nije to. Nema veličine, sediš u svojoj sobi, tako je sve prizemno. A bioskop je magija, nešto ogromno, obuzme te, ima tu nešto sasvim čulno. Televizija je ipak više opuštena; pauziraš i odeš na hamburger.

Trash Humpers si 2009. snimio u VHS formatu, koristeći jeftine video kamere.

Kad sam bio mali, živeli smo u Nešvilu u blizini staračkog doma. Kod njih u podrumu su uvek puštali Herman’s Hermits. Noću kad se prođe, vidi se da su starci žestoko napaljeni, sve se kao trljaju jedni o druge. Bilo je strašno seksualno, što me je malog uznemiravalo. Ostalo mi je u to glavi godinama, tako da su Trash Humpers potekli iz te ideje – da bude vizualno zarđalo i grozno, ali u isto vreme da su prikazi baš pravi američki. Hteo sam da pronađem u sebi onaj detinji pogled na takve stvari.

Sve je bilo i montirano u VHS formatu, zar ne?

Bilo je vrelo leto, a moj montažer je bio bez majice i 90% slep. Zavlačio bi olovke u VHS kasete da simulira one divne smetnje. Hteli smo da ostavimo utisak da je film bio otkriven u želucu konja zakopanog u pustinji. Danas za to imaš telefonske aplikacije, ali nama je baš mnogo vremena trebalo to da izvedemo.

Ešli Benson, Džejms Franko, i Vanesa Hadžens u „Buntovnicama“

Dešava da indi režiseri kao što je bio Gas Van Sant pređu sa malih nezavisnih filmova na velike sudijske projekte, ali sa Trash Humpers na „Buntovnice“ (Spring Breakers, 2013.), to je bio radikalan skok. Da li je bio težak projekat?

Najlakše je bilo sa glumcima – nikakav problem. Ali nikad nisam radio na filmu koji nije imao probleme u produkciji. Nikad nije bilo lako.

Zbog mešanja studija?

Uvek se nađe ta vrsta ljudi, šta god da praviš. Nikad im nije dovoljno komercijalno. Nikad nisu zadovoljni. Uvek bi da guraju u ovom ili onom pravcu. Ja u sebi uvek znam da li sam na pravom putu, znači u to ne sumnjam. Ljudi mogu da iznesu svoje mišljenje, ja ih saslušam, ali ako znam tačno gde sam krenuo, to me se ne dotiče. Sve je savršeno, čak i ako bude katastrofa, to samo znači da je moralo tako da ispadne.

Tvoj novi film „Zamka“ bavi se pljačkom broda u Majamiju; rekao si da hoćeš da bude izuzetno nasilan i da podseća na određenu vrstu tripa.

Uvek sam se trudio da dođem do tačke gde je kinematografija neobjašnjiva pojava – energija a ne puki narativ. Hteo sam projekat koji ostavlja utisak da si na drogama, da haluciniraš, samo čisto osećanje. Na toj vrsti jezika već dugo radim, i u izvesnom smislu je „Zamka“ nastavak tog procesa. Ali ne znam da li će biti išta od toga. Trebalo je da snimanje počne u maju, ali izgubio sam interesovanje… nije da neću da ga snimim, ali upravo završavam drugi scenario. Ove godine snimam jedan od ta dva filma, ali nisam siguran tačno koji.

Da pređemo na slikarstvo. Od kad se time baviš?

Oduvek. Slikam bar od kako sam počeo da snimam filmove, ali poslednjih par godina slikarstvu dajem primat.

Reci nam nešto o Fazors izložbi.

U ovoj seriji radim vez konkretne tačke oslonca. Bio je u početku obrazac, ali povuklo me je to što zovem „fejzingom“. To su kao senzorske energetske slike. Hteo sam da radim sa bojama koje kao da su isečene sa neba, tako nešto. A u vezi je sa svim drugim – svaka petlja, faza, trans, ali tu je i fizička komponenta. Ako se zagledaš malo duže, prostro te zapljusne.

Odlučio si se za ogromno platno.

Ja obično radim na sitno, ali za izložbu, platno mora da bude skoro kao filmski ekran – ima nešto moćno u toj veličini.

Da li u studio uđeš prazne glave, bez plana, i prosto kreneš?

Ponekad. Ovu seriju sam dugo pripremao, prošlo je godinu dana dok sam sve osmislio. Ušao bih u studio i krenuo da radim nasumice. Sve ono figurativno ide po osećaju; ali postoje konkretni likovi koje sam kao dete crtao koji mi se ovde uporno vraćaju.

Za kraj, moram da te pitam o onoj priči Dejvida Letermana. Kaže da ti je zabranio da dolaziš kod njega u emisiju od kako su te 1999. uhvatili kako drogiran preturaš po tašni Meril Strip?

To kako je Leterman ispričao verovatno nije tačno. Istini za volju, znam da sam se najeo pečuraka, tako da nema sumnje da sam halucinirao. Sa druge strane, šta čovek da radi kad misli da je našao revolver u nečijoj tašni? Razumeš? Kako da ga ne izvadiš i ne kreneš da igraš ruski rulet?

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu

Link Izvora

Klikni za komentar

Odgovori

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.

Na Vrh