BEOGRAD – Bojan Đurić, savetnik predsednika PKS, kaže da je duboko uveren da je apsolutno nerealna bilo kakva promena proevropskog ili prozapadnog kursa Srbije, a da to ne izazove ozbiljne političke i društvene posledice.
Bivši poslanik i liberal u razgovoru za Tanjug objašnjava da takav njegov stav nije reuzltat nekog posebnog geostrateškog položaja Srbije ili pak interesa zapada.
„Mislim da su srpski narod i svi drugi koji ovde žive davno doneli odluku da žele da budu deo Evrope, ne mislim samo na EU, nego da budu deo evropskog političkog, civizacijskog, ekonomskog kruga“, kaže Đurić i dodaje da duboko veruje da svi koji donose političke odluke u Srbiji i oko nje to uzimaju u obzir.
„Mislim zato da je potpuno nemoguće bilo kakvo ozbiljnije skretanje s tog kursa, a da to ne izazove ozbiljnu, pre svega političku reakciju u samoj zemlji“, siguran je Đurić.
Podseća pri tom da je u prethodnih dvadesetak godina bilo nekoliko takvih trenutaka kada su donošene odluke na osnovu kojih je izgledalo da Srbija okreće leđa Evropi, te da oni koji su posegnuli za takvom politikom vrlo brzo više nisu bili na vlasti.
Najdrastičniji je u tom smislu, navodi, primer Miloševića, koji je bio najekstremniji, jer je i „fizički pokidao sve veze Srbije sa Evropom i svetom“.
Slična je i politicka sudbina Koštunice nakon 2007, a zatim i Tadića, koji je, podseća Đurić, nakon 2011. i 2012. delovao tako da je izgledalo da značajno odustaje od evropeizacije zemlje.
„Srbi će živeti u Evropi ovako ili onako“, uveren je Đurić i to pojašnjava pominjući dva scenarija.
„Jedan je scenario da Srbija nastavi da ide ka EU, što za nju znači put prema vladavini prava, izgradnji institucija, ekonomskoj saradnji i prosperitetu…ili će možda zemlja doneti odluku da ne ide tim putem, ali će onda ljudi koji ovde žive otići u tu Evropu“, kaže Đurić i dodaje da nam se to već događa.
Primećuje da oni koji znaju da „čitaju“ istraživanja javnog mnenja, a kaže da on pouzdano zna nekoiliko takvih političara, ne opterećuju se time koliki je procenat onih koji formalno odgovore da su za ulazak Srbije u EU.
„Oni gledaju druge podatke – gde Srbi odlaze da rade, gde odlaze da se školuju, koju zemlju u EU, civilizacijski, politički, smatraju mestom gde bi živeli oni, njihova porodica ili njihova deca i ja verujem da će se u tom pravcu donositi odluke“, smatra Đurić.
Osim toga, tvrdi da Srbija jednostavno više ne može da se zatvori i izoluje kako je to bilo moguće poslednji put devedesetih prošlog veka.
Ovo je, kako kaže, potpuno novo vreme, postoji potpuno nova generacija, milion i po njih koji su odrasli u potpuno drugim okolnostima, za njih ne postoji fizička barijera granica i oni su i danas inkorporirani u zapadni svet.
„Neki će od njih u anketama reći da su za Rusiju, da su srpski nacionalnisti, ali suštinski oni već dobrim delom žive životom njihovih vršnjaka iz Evrope ili EU, kako hoćete. Srbija je zemlja koja već sedam godina nema vizni rezim, to je izazvalo ogromne promene, mada i neke negativne“, pominje Đurić.
U tom kontekstu govori i o hiljadama mladih ljudi koji odlaze u tu Evropu i kaže da mi taj proces ne možemo zaustaviti, već da ga moramo razumeti.
„To znači da oni koji bi donosili odluke o okretanju Srbije od EU o tome moraju da vode računa“, uveren je Đurić, koji dodaje:
Upitan čemu onda uopšte stalni pritisci iz sveta, i s jedne i druge i treće strane, i zašto baš na ovom prostoru gde se mnogo toga lošeg dogodilo u poslednje dve i po decenije, Đurić primećuje da politika nije naročito emotivna stvar, a međunarodna posebno.
Zbog toga, i ne samo zbog toga, dodaje, moramo uzeti u obzir i kako se naša snaga doživljava.
Podseća pri tome na rečenicu Bakira Izetbegovića od pre dve nedelje, koji je rekao – „znate, svi misle da će Srbi uvek zatezati konopac do tačke pucanja, a onda popustiti i pasti na leđa“ – pa u tom smislu kaže da oni koji donose odluke da nas pritiskaju znaju da mi sustinski nemamo drugog izbora.
„I ja bih rekao da na to računaju“, dodaje, pa zato primećuje da, ako je već to tako, treba tragati za izgradnjom drugačijeg položaja Srbije.
Mi ne moramo da budemo nužno u takvoj situaciji, uveren je, uzimajući u obzir sve međunarodne okolnosti.
Važni su, kaže, brojevi, važna je ekonomija, „ali ja zbog toga mislim da je put Srbije za jačajne njene pozicije izbegavanje takvih situacija u budućnosti u mnogo snažnijoj i intenzivnijoj integraciji i traganju za novim savezništvima.
„Niko nije naivan u ovom kraju sveta, svi znaju da je Srbija i dalje najveća i najznačajnija zemlja regiona, da su njeni ekonomski potencijali, iako ne i njene ekonoske performanse, ubedljivo najveće, da su interesi za investiranje ovde najveći, i ja bih na tim kvalitetima Srbije tragao za osobinama, za savezništvima, mogućnostima da izbegnemo u budućnosti ovakve situacije“, kaže Đurić.
Na pitanje kakva je ovde politička snaga da se to učini na pristojan i dostojan način, a da ljudima, građanima to ne stvara nelagodu i nesigurnost, Đurić odgovara:
„To zavisi od toga da li ćemo da izgradimo nacionalni i narodni konsenzus, i to sa nekih 70, 80 odsto onih koji su ZA po tri ključna pitanja: da nema odustajanja od EU, da nema odustajanja od jačanja vladavine prava i da nema odustajanja od izgradnje i razvoja ekonomije“.
„Za takvo nešto nije dovoljna samo politika, nisu dovoljni samo izbori, manja ili veća većina u parlamentu. Bitna je saglasnost društva, a da bi se to desilo bitno je graditi i pluralizam“, kaže Đurić.
Kako primećuje, mi se ne moramo složiti oko svih stvari, ali ako dopustimo da se ne složimo oko nekih stvari, a dogovorimo konsenzus oko bitnih stvari misli da to onda osnažuje, a ne slabi Srbiju.
„Odgovornost da se ta potreba razume je pre svega na onima koji imaju relativno najveću moć u zemlji, na ključnim politicarima, bez toga bilo kakva politicka većina, ni izborna većina u parlamentu malo znači ili ne znači ništa“, smatra Đurić.
A na pitanje kako pomiriti prvu, drugu, treću Srbiju, Đurić kaže da mu se ponekad čini da ih je sedam miliona, te da je zato konsenzus neophodan i da mora biti drastičan.
Doduše, kako kaže, bitna je i atmosfera, u kojoj su, recimo, i civilni sektor i Borka Pavićević i vladika Grigorije…
„I ako možemo da se složimo o temi o kojoj je govorio Grigorije, a to je da možda preterujemo, jer intenzivno gradimo crkve, a bolnice nam nemaju peškire, preostaje još mnogo tema po kojima ćemo se razlikovati, ali su ovo tačke opstanka i razvoja zajednice“, objašnjava.
Tako uostalom, tvrdi, funkcionišu društva koja su opstala, a primećuje da nama često nedostaje ta vrsta širine.
„Oni koji realno imaju najveću moć u društvu bi trebalo da osete takvu potrebu, jer to je u konačno u interesu i onih koji vode zemlju“, zaključuje.

