Sport

Čudesni kismet Džordžija Besta

U šesnaest je vrilo. I okolo, na terenu i tribinama, vrilo je. Sve u šesnaest. Uzbuđenje i strepnja su bili svuda oko njega. Bili su jaki, toliko da ih on nije ni osećao. Kao riba koja ne zna da je u vodi.

Buka je bila slojevita, kao precizno ispečena torta. Bile su to zapravo tri buke. Prva je dolazila od navijača, očajnih od nervoze i onda nervoznih od očajanja. Stalno se menjala, kao noćni zvuci džungle. Druga je dolazila od saigrača i trenera. Njihovi saveti i iskazi podrške bili su jednolični, kao kloparanje vodeničnog točka na nekoj jako sporoj reci. Treća je dolazila iz udubina njega samog. Ona je bila najglasnija, ali ju je pomeo i oterao od sebe podjednako lako kao i prethodne. Kada je izvojevao tišinu, uzeo je loptu i postavio je na tačku bele boje i počeo da se odmačinje.

Bilo je vruće. Trava je crvčala pod njim, a svetlost sunca oslobođenog oblaka ga je zapahnula kao prosuta vrela supa. Broj dva je nosio igrač koji ga je faulirao. To nije moglo da bude slučajno. Broj dva. Simbol podele. Deoba iz koje proističu sve druge deobe. Nebo i zemlja. Stvoritelj i stvoreno. Crno i belo. Pogodak i promašaj. On ne sme da promaši.

Gledao je ka golu, ako je to i dalje bio gol. Njemu je delovao kao zjapeća gvozdena devica. Ali nije se uplašio. Neće promašiti. Neće, neće. Ne on i ne danas.

Bilo je vreme. Više nije imalo smisla odlagati. Stupio je mirno, kao da proverava da li će tlo izdržati njegovu težinu, a onda je pustio da ga želja i korak ponesu. Gledao je loptu dok je vijao kao njoj, a onda je pogledao još jednom i ka golu (šta li ga je spopalo, ipak je to bio sasvim običan gol). To je to. Šutnuće u prirodnu stranu. Dešnjak u desni golmanov ugao. Pogledaj ga, on je taj koji se prepao. Ubrzao je koliko je mogao. Hoće li više ta lopta, delovala je mnogo bliže kada je kretao… Ne, u redu je, evo je. To je to, sad stvarno.

Buka se vratila. Ali ovu nije uspeo da rastera. Kranijum ga je boleo od nje. Kranijum koji je bio naslonjen na gnjecavi i vlažni rukav. Rukav koji je bio gnjecav i vlažan od barice. Barice koja je nastala lučenjem žitkoće prevrnutih flaša.

Pridigao se i nasmejao. Ničemu. Sebi možda.

Njegovi prijatelji, poznanici, prijatelji njegovih poznanika i njihove bolje polovine, negde i trećine, jedva da su primetili da je bio odsutan.

Pridigao se. Bilo je toliko kasno da je zapravo bilo rano. Pogdegde je još bilo ljudi, ali njegova družba, veliki, isprepletani, nasmejani organizam, prekriven tvidom i činčilom , spremao se da pođe. On će ostati još malo, odlučio je.

Krenuo je ka šanku, uvlačeći jedan kraj košulje u pantalone. Drugi kraj je zaboravio. Zaboravio je i pertlu na levoj cipeli, pa umalo nije pao. Sve to, uz svetlo kugle sa plafona, davalo je njegovoj pojavi arlekinske primese.

Dozvao je piće, zaboravivši pritom sve što je ikada naučio o sintaksi, leksici i morfologiji. Ahmovao je, ehovao i hmovao, gestikulirajući bespomoćno rukom još uvek blago ukočenom zbog ležanja. Bio je nervozan. Njegovi zvuci, prolazeći kroz usta natopljena alkoholom, izlazili su natopljeni zajedljivošću. Bio je žedan. A i uostalom, najlakše je biti dobar prema onima do kojih nam nije stalo. On je šankere voleo. Šankeri, njegovi sadruzi. Za njega, oni su bili nešto između konsijerža i konsiljerea.

Tek kada je stigla druga čaša (nadao se vrču), i on otpio gutljaj, pogledao je nastavak ruke koja mu je donosila prokletu tečnost. Ništa naročito. Bila je to jedna od onih žena koje se vole tokom kišnog popodneva a onda zaborave čim razvedri. Svejedno joj je udelio ljubaznost.

„Hvala Emili. Najbolja si“, reče joj klibereći se.

Žena se i sama nasmeja vragolasto, kao da joj je, pu-pu, pogledao ispod suknje.

„Ne, Džordže, ti si“, reče mu i krenu da ga pomiluje po obrazu. Do tamo nikad nije stigla, pošto je morala da odjuri u pomoć još jednom davljeniku na drugom kraju šanka.

On ostade zagledan u piće, pokušavajući da se opredeli za najbolju strategiju za njegovo dokrajčivanje. Bio je u nedoumici – dva velika i dva mala gutljaja ili, možda, tri veća gutljaja i jedan jako mali na samom kraju.

Uzeo je čašu, protresao je u vazduhu, a onda nakrenuo. Nsmejao se ponovo, ali je izgledao nekako razjedinjeno dok je to radio, kao da mu jagodice, nos i brada namerno protivreče jedni drugima. Bilo je to stoga jer, iako je uživao u vrelini koja se spuštala kroz njegove unutrašnje kanale, nešto ga je mučilo. Kada bi samo mogao da se seti šta je sanjao…

Mančester Junajted je veliki klub. I njegovi počeci su veliki. Veliki zbornik neverovatnih slučajnosti.

Klub je osnovan 1878. godine kao razonoda radnicima železničke kompanije. Tim je bio dobar i stoga je, u klasičnoj baba-za-dedu-deda-za-repu situaciji, počeo i da se razvija. Drugi su primetili da je bio dobar, onda je počeo da se nadmeće sa ekipama iz okruženja, a već 1886. godine bio je deo FA Kupa. Nazvan je Njuton Hit, po predgrađu u severoistočnom kvadrantu Mančestera. Igrali su nerešeno sa Flitvudom u prvom duelu. Očekujući revanš, izašli su sa terena dok je sudija insistirao na produžecima. Fudbalski savez je presudio protiv njih i to je bilo to.

Dobrih rezultata je ipak bilo, toliko da je Njuton Hit stigao i do prve divizije. Ali i problema je odveć bilo. Igrali su na užasnom terenu koji se nalazio na zemljištu iznajmljenom od železnice, koja ga je opet iznajmila od crkve. Igrači su se presvlačili u pabu. Sledeće sezone su bili prinuđeni da se presele, i to na teren na koji bi svakog dana nahrupio zadah više desetina dimnjaka hemijske fabrike. Novca nije bilo nigde. Sastanci uprave, kažu, održavani su pod svetlošću sveća naguranih u boce piva od đumbira. Umesto regularnih plata, fudbalerima je isplaćivan procenat od prodatih ulaznica.

Hari Staford, kapiten kluba, stekao je naviku da skuplja priloge od navijača, zajedno sa svojim bernardincem Majorom, koji je oko vrata nosio posudu za donacije. Međutim, tokom bazara u danas nepostojećoj gotičkoj zgradi u centru grada, organizovanog upravo zarad pabirčenja novca, Major se izgubio.

Sam bazar nije mnogo promenio muku kluba koji je ispao u drugu ligu i čiji dug je bio negde oko dve i po hiljade funti.

Ipak, bernardinac je, naposletku, pronađen, i to u pabu bogatog Džona Henrija Dejvisa. Ovaj je smatrao da je upravo pas savršen rođendanski poklon za njegovu kćer. Staford se u međuvremenu pojavio, ali je pristao da proda Majora. Tokom pregovora, spomenuo je nevolju svog kluba. Dejvis je odlučio da investira.

Regulisao je dug, a zeleno-žuti dresovi sa crnim šortsevima postali su crveni i beli. Valjalo je promeniti i ime. Mančester Sentral i Mančester Seltik su odbijeni. Luis Roka, 19-godišnji navijač koji će pola veka raditi u klubu, a koji će kasnije i dovesti Meta Bazbija u njega, konačno je izneo prihvaćeni predlog. Tako je gotovo rahmetli Njuton Hit postao Mančester Junajted.

Nedaće drugog kluba iz Mančestera – tada većeg Sitija – takođe su pripomogle. Bili Meredit, krilo iz Velsa poznat po grickanju čačkalice tokom mečeva, suspendovan je jer je ponudio igraču Aston Vile da izgubi utakmicu. Junajted ga je ugrabio, a kasnije je isto učinio sa još četiri fudbalera, koji su bili među 17 igrača koje je Siti stavio na aukciju (da, aukciju) jer je otkriveno da su prihvatali nelegalne isplate.

Prvu titulu Junajted je osvojio 1908. godine. Tog leta Dejvis je otkrio plan da izgradi novi stadion, sa 80.000 mesta, vredan 60.000 funti, neposredno van međa grada u Salfordu. Prva utakmica na Old Trafordu odigrana je 19. februara 1910. godine protiv Liverpula, tima sa kojim će tokom Velikog rata, baš tu, odigrati i najpoznatiji namešteni meč u istoriji engleskog fudbala. Ali pre toga, 1911. godine, stigla je još jedna titula i jedan trofej u FA Kupu. Jasno, mnogo više trofeja stiglo je posle toga. Slava je bila njihova.

Mančester Junajted je postao jedan od najvećih, najnakićenijih i najpompeznijih klubova na svetu. Replike Runijevog dresa prekrivaju namučena tela izbeglica iz Sirije i Avganistana na splavovima ispred grčkih obala. Korejski i japanski adolescenti gađaju se hiljadama emotikona i emođija, svakog dana i svakog sata, pokušavajući jedni druge da ubede ko je bio bolji, Rio Ferdinand ili Nemanja Vidić, Pol Skols ili Rajan Gigs, Erik Kantona ili Goku.

Luzira, nekada najstrašniji zatvor u Ugandi, sada je jedan od najprogresivnijih, svakako najmirnijih u Africi. Njegovi stanovnici – šaroliki demografski amalgam ubica, silovatelja, dilera i zavisnika – sedirani su fudbalskim takmičenjem unutar prebukiranih zidina. Čudan je to fudbal, u kome se čak ni novčić ne baca da bi se odredile strane (novac je zabranjen), ali je ipak fudbal. Deset klubova postoji, sa upravama, statutima i igračima, starih i par decenija. Ali najbolji je samo jedan. Šampion je Mančester Junajted.

I jeste, zaista. U Luziri ali i van nje. Mančester Junajted bio je šampon više nego ma koji drugi klub. Titule je osvajao samo sa tri menadžera. Bili su to Ernest Mangnal, Met Bazbi i Aleks Ferguson.

Sa ovim poslednjim, Old Traford je postao stupa razvijene misli. Huan Manuel Liljo, radeći početkom devedesetih u ekipi Kultural Leonesa u španskoj drugoj ligi, osmislio je 4-2-3-1 formaciju. Škotski trener je taj koji ju je doneo u Englesku, u kojoj je do tada sve osim 4-4-2 sistema smatrano hipi torokanjem. Par godina kasnije, Ferguson nastavlja sa protejskim stremljenjima i Junajted počinje da igra bez napadača, među prvima u Evropi – nekada 4-3-3-0, nekada 4-2-4-0.

Ako pogledamo otraga videćemo istu elitističku savest, osećaj da Mančester Junajted nije kao ostali. To je klub koji je znao da otpusti trenera samo zbog estetske manjkavosti. Dejv Sekston je 1981. godine morao da ode, nakon sedam uzastopnih pobeda, samo jer je njegov fudbal percipiran dosadnim. Zapravo, i on sam je percipiran dosadnim. Kao jedan od onih tipova koji nemaju neprijatelje ali se ne sviđaju ni svojim prijateljima, koji ustaju rano jer moraju da potkresuju živicu, a ležu rano jer nemaju o čemu da razmišljaju. Kao jedan od onih tipova koji nose čarape i sandale i ližu prst pre svakog okretanja stranice. Nije bio takav, ali je delovao tako. I onda je otišao.

Njegov prethodnik, Tomi Dokerti, bio je voljen jer je bio drčan, opušten i zabavan. Iako je otpušten jer se skućio sa suprugom klupskog fizioterapeuta, većina ga se radije i češće seća.

Krenite još malo dalje uz dlaku povesti i vizija Junajteda kao kluba bez pariteta ostaje ista. Ekipa iz pedesetih, Bazbijeve Bebe (termin koji je Met Bazbi mrzeo), bila je predivno talentovana.

Onda, surovo podmukla zavera gravitacije, leda na krilima i lapavice na minhenskom aerodromu učinila je ono što je već bilo učinjeno Torinu i što će kasnije biti učinjeno peruanskoj Alijansa Limi. U avionskoj nesreći poginula su osmorica fudbalera – The flowers of English football, the flowers of Manchester – a među njima i Dankan Edvards. Big Dunc, luče Dadlija i Crne Zemlje, jak toliko da je morao da podvrće šorts kako bi oslobodio svoje gigantske butine, talentovan toliko da je kao dečak ugovor sa Junajtedom potpisao u pidžami usred noći, preminuo je 15 dana kasnije u Rehts der Izar bolnici u Minhenu. Veliki Dankan, verovatno najbolji fudbaler koga svet nikada nije video.

Kakva je samo praznina ostala za njima… Sam kvalitet tih fudbalera prikrivao je žalobnu nazadnost engleskog fudbala. Izuzimajući Totenhem Artura Roua, šampiona iz 1951. godine, niko drugi nije ni pomislio da bi, možda, ponekad, trebalo pokušati nešto novo.

Englezi nisu verovali umeću. Njihov konzervatizam terao ih je uvek istim modalitetima – borba, snaga, trčanje i čaj u pet. Vulverhempton je bio šampion 1958. i 1959. godine, a FA Kup su osvojili 1960. godine. Vulvsi su bili poš klub tog perioda. Dankan Edvards je kao dečačić čak, pre nego što je zavoleo Junajted, želeo da obuče čuveni old gold kluba sa Molinju stadiona. Njihov trener je bio Sten Kalis. To je bio čovek koji je rekao ovo:

„Broj prilika za gol koje nastanu tokom meča je proporcionalan vremenu koje lopta provede ispred gola. Ako defanzivci odlažu ispucavanje, lopta će biti ispred gola predugo i prilike će ići protivniku. Ako se previše vremena troši na izgradnju napada, lopta će provesti manje vremena u kaznenom prostoru protivnika i, naravno, manje će golova biti postignuto“.

Kalis nije bio šičardžija. Moralni integritet igre mu je bio važan i u varanju nikada nije sudelovao. Bio je poznat i kao neko ko nikada nije psovao. Međutim, bio je pragmatičan i filistinski stil igre mu nije smetao. Saveznik u poimanjima direktnog i uvek vertikalnog fudbala bio mu je Čarls Rip, oficir RAF-a. On je, služeći se statističkim analizama, uspostavio teoriju koja kaže da se idealni napad, onaj koji će mnogo češće proizvesti gol, ne sastoji od više od tri primljena dodavanja. Danas to sasvim jasno izgleda kao sofizam (ili glupost, naprosto glupost), ali tada je bilo dovoljno da bi se učvrstila averzija prema fudbalu koji se bazira na tehnici i posedu.

Alf Remzi, koji je, nakon izvlačenja Ipsviča iz treće divizije i osvajanja titule, od engleske reprezentacije prvo napravio Wingless Wonders (Čuda bez krila, tim u do tada neviđenoj 4-1-3-2 formaciji), a onda i šampiona sveta 1966. godine, upravo je svojim uspehom od ovih shvatanja načinio dogmu.

„Ideja je bila da što manje pasova napravite, manje su šanse da ćete napraviti pogrešan pas. Bolje je napraviti tri, dobra, prosta, jer ako pokušate da napravite deset sigurno je da ćete jedan uprskati“, objasnio je Džimi Ledbeter, nekada fudbaler Ipsviča, nakane svog učitelja.

I tako, slušajući lažne proroke i njihove basme, fudbalu u Engleskoj ispran je mozak. Štaviše, isprana mu je duša.

Posed u fudbalu nije jednodelni entitet, već je to veoma fino iznijansirani proces sa četiri komponente. Prva faza je konstrukcija napada, druga faza je pomeranje lopte i stvaranje uslova za probijanje odbrane rivala, treća faza je jedan od završnih pasova i poslednja faza je, naravno, završetak. Timovi sa mnogo pedantnosti vežbaju svaki od ovih procesa, koji imaju svoje osobenosti i zahteve. Posed je umetnost, ako verujete da išta u sportu može biti umetnost. A u Engleskoj su ga skarabudžili na tri pasa. Zamislite, tri pasa!

U fudbalu postoji institucija komunikacije pasom. Pas je jezik fudbala, pidžin kojim se fudbaleri domunđavaju. Oštar pas u noge prenosi fudbaleru poruku da propusti loptu saigraču, koji mu je iza leđa, malo dalje uz liniju dodavanja. Isto može da mu kazuje da je mnogo protivničkih igrača oko njega i da mora brzo da reaguje. Nežnije dodavanja ispred njega daje mu na znanje da je prostor pred njim otvoren i da bi to trebalo da iskoristi. Toliko je toga. Marselo Bijelsa kaže da postoji 36 načina da se komunicira kroz pas.

A Englezi… Oni su se ponašali prema pasu kao da je… Uh. Teško je o tome i govoriti, čak i danas.

Uostalom, pre rata, a u nekim klubovima i dugo posle toga, rudimentarno pravilo trenerovanja bilo je da se igračima što je moguće više uskrati lopta od utakmice do utakmice. Mislili su, ako ih odvoje od nje uoči mečeva, ovi će biti nadraženiji i spremniji da se za nju bore. Treneri su bili ratne poglavice, a trening je bio tu da izlije koheziju i ulije disciplinu. Razvijanje manipulisanja loptom smatrano je nepotrebnim. Još više, smatrano je i smešnim.

Ali onda se u toj tundri pseudointelektualizma, među fudbalskim frenolozima, pa još u klubu i dalje skvrčenom iza zamandaljenih vrata tuge zbog strašnog gubitka, pojavio Džordž Best. Nikada nijedan klub, nikada nijedan trenutak, nije više potrebovao nekoga kao što je on.

KRAJ PRVOG DELA

Link Izvora

Klikni za komentar

Odgovori

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Na Vrh